Krokodili su fascinantne životinje.

Ti najglomazniji gmazovi na zemlji izvanredni su predatori i lovci u mutnom, što im omogućuju izuzetno izoštrena osjetila smještena na vrhu glave: i kad im je gotovo cijelo tijelo skriveno pod vodom, krokodili odlično čuju, vide i njuše. Također imaju i 'najjači' želudac među kralježnjacima i mogu probaviti gotovo sve: kosti, kopita, rogove...

Zanimljivo je i da među krokodilima postoji točno određena hijerarhija. Najveći i najteži mužjaci su na vrhu hranidbenog lanca i imaju pristup najboljim mjestima za plutanje, sunčanje i lov, kao i prioritet kod grupnog hranjenja krupnim plijenom. Do problema dolazi u skučenim staništima, poput manjih jezera i močvarnih bara, gdje nema dovoljno hrane za više jedinki. Krokodili koji ih nastanjuju puno češće od drugih napadaju izvan vode i više se služe lukavstvima da privuku plijen koji mogu povući za sobom. Ako nekog manjeg mužjaka doživljavaju kao prijetnju, nemaju problema ni s tim da ga prožderu.

Poznata fraza 'krokodilske suze' potječe od drevne legende da ove životinje ridaju kako bi privukle plijen ili da plaču za svojim žrtvama dok ih jedu. I dok krokodili doista imaju suzne žlijezde i mogu proizvesti suze, oni ne plaču – barem ne onako kao što to rade ljudi. Najprihvaćenija teorija je da su krokodilske suze tijekom ubijanja plijena tek rezultat načina na koji se hrane: oni riču, sikću i skviče dok se bacakaju i ispuhuju veliku količinu zraka, što može rezultirati pražnjenjem suznih žlijezda. Kakvo god iskustvo proživljavaju dok proždiru drugo biće, zoolozi su posve sigurni da nije riječ ni o kakvom kajanju ili žalovanju.

Značenje fraze je neiskren javni prikaz emocija. Osoba koja (figurativno) plače takve suze ili nije zaista tužna ili želi izazvati suosjećanje koje ne zaslužuje.

Klasični primjer krokodilskih suza bila je posljednja poslanica Dinamovog Gazde. U monologu kakvog se ne bi posramio ni Fidel Castro u najboljim danima – od početnog vapaja 'Nad Hrvatsku se nadvio tamni oblak!' do završnog 'Ne dajte Dinamo, ne dajte Hrvatsku, ne dajte Zagreb!' – punih je 100 minuta rikao, siktao, skvičao i naizgled plakao nad svojom sudbinom koju je želio prikazati kao našu zajedničku.

Neprikosnoveni Veliki Krokodil u skučenoj bari koju zovemo hrvatskim nogometom, vješti lovac u mutnom s najjačim želudcem u staništu koji ima prioritet prilikom hranjenja krupnim plijenom, uzrujan je zbog mogućnosti da bi tu uskoro za njega moglo biti manje hrane – da bi mladi igrači poput Roberta Murića mogli otići iz Dinama bez da on prethodno zarije svoje zube u njihovo mlado meso.

'O, mladosti... O, mladosti moja', rekao bi Arsen Dedić. UEFA je, tvrdi Dinamov izvršni krokodil, 'sastavila propise da siromašni rade za bogate'. Cilj je 'što jeftinije kupiti mlado dijete', a ti igrači 'na kraju propadnu' jer su 'prerano otišli'. Zar zaista? Najozbiljnije, može li šef kluba koji ovih dana prodaje Alena Halilovića – koji je, nota bene, tri mjeseca mlađi od Murića – pričati o preranom odlasku? Kluba koji je Tina Jedvaja prodao u dobi kad je bio mlađi od obojice? Kovačića koji je bio tek koji mjesec stariji nego što će Halilović biti kad ode?

Naravno, razlika je u milijunima eura a ne u starosti igrača. Zašto je priča o 'preranom odlasku' mit najbolje je objasnio kolega Dubravko Sušec s TotalSporta u ovom tekstu koji jednostavno morate pročitati. No postavlja se i pitanje što će ostati klubovima koji su u razvoj te djece uložili vrijeme, stručnosti i novac.

Pa gledajte: Inter Zaprešić je za Mateja Delača dobio tri milijuna eura, za Franu Mlinara milijun; Slaven za Igora Bubnjića milijun i pol, Zadar za Stipu Pericu 2,5 milijuna, RNK Split za Antu Rebića 4,5. Hajduku je za Josipa Radoševića isplaćeno tri milijuna, za Maria Pašalića dobit će nešto slično. Svi su ti igrači otišli kao tinejdžeri i nijedan od njih (još) ne igra redovito u svom novom klubu i svi, izuzevši hajdukovce, ostvarili su rekordne transfere za svoj klub.

Dinamo – kao vječiti hrvatski prvak i redoviti sudionik europskih natjecanja, financijski stabilan klub – u višem je kvalitativnom (i cjenovnom) rangu od svih ostalih hrvatskih prvoligaša. Zato svoje talente može (ras)prodavati za veće iznose, ali i on je vjerojatno samo još jednu neuspješnu kampanju za plasman u Ligu prvaka udaljen od padanja u niži platežni razred, jer osim UEFA-inih nagrada drugih značajnih izvora prihoda (izuzevši transfere) i nema, a troši za naše prilike ogroman novac na plaće legionarima, akademiju, održavanje stadiona i još neke druge stvari o kojima je svoj sud dala Sportska inspekcija.

Možemo naricati zbog duboko nepravednog rastućeg raslojavanja na superbogate i siromašne u europskom klupskom nogometu, ali činjenica je da smo svjetlosnim miljama udaljeni i od liga ili nogometnih kultura koje se nalaze negdje u sredini i mogu si priuštiti da svoje talente zadrže barem godinu dana duže i na njima potencijalno zarade veći novac – poput, recimo, Nizozemske ili Portugala. S druge strane, činjenice govore da hrvatski klubovi na prodaji svojih mladića mogu zaraditi donedavno nezamisliv novac: novac dovoljan da kompletan njihov godišnji proračun ili barem većinu njega.

Prošlo je vrijeme kad se igrač iz hrvatske lige mogao s 23 (Modrić) ili 24 godine (Eduardo) prodati za velik novac. To je trajalo vrlo kratko i europski velikani danas traže tinejdžere – i na Dinamovom primjeru vidimo da ponude stižu za sve mlađe igrače. A od svih klubova MAXtv Prve lige, trenutno samo Dinamo ima problem s tinejdžerima koji žele što prije otići, pa makar to bilo i mimo volje kluba.

Je li možda problem u Dinamu, a ne u njima? Je li možda problem to što shvaćaju da se klub i njegov Veliki Krokodil prema njima ponašaju predatorski i shvaćaju ih kao 'hranu' i kao 'projekte', odnosno prvenstveno sredstvo zarade? Neki će mladići pristati potpisati višegodišnje mešetarske ugovore još u maloljetnoj dobi, ali za očekivati je da će – posebno nakon 'Slučaja Murić' – sve više njih shvatiti u kojem grmu leži zec i ne popustiti pred emotivnim ucjenama koje nemaju podloge u stvarnosti. A stvarnost je da klub samo kalkulira tražeći idealno vrijeme kad na njima može najviše zaraditi, bez obzira stekli ti igrači svoju afirmaciju u njemu ili ne i bez puno razmišljanja i skrupula oko njihovog daljnjeg razvoja i igračke budućnosti.

Nešto poslije svoje poslanice, Gazda je javno iskazao i drugu nepogrešivo krokodilsku osobinu u skučenim staništima: prozvao je, naime, bivše 'Vatrene' zato što se distanciraju od rada u hrvatskom nogometu. Zato što ne bi 'zasukali rukave u Osijeku, Zadru ili negdje drugdje' – zato što se ne daju povući u njegovu baru, što bi neminovno značilo i priznati hijerarhiju hranidbenog lanca koji ovdje vlada.

Ali to je već tema za neku drugu močvarnu priču.