Nakon što je svečanost otvorenja izazvala podijeljene reakcije zbog ambicioznog, no prilično shizofreno režiranog pokušaja Dannya Boylea da ispriča burnu i dominantnu povijest Britanskih otoka, organizatori su odlučili puštati informacije o zatvaranju Igara na kapaljku. Prevario ih je, međutim, prvo George Michael koji se prvo na Twitteru pohvalio da naporno vježba za nastup na Olimpijskom stadionu, a potom i Spice Girls, čiju vježbu plesa na površini legendarnog black caba smo mogli vidjeti čak i u besplatnim novinama koje se dijele na postajama podzemne željeznice.

Na kraju je ispalo da je koncept pretenciozno (a kako bi drukčije kad su Igre u pitanju) nazvan 'Simfonija britanske glazbe', zapravo mjuzikl koji završava Boyleovu priču fokusirajući britanski osjećaj nacionalnog ponosa na glazbeno, filmsko, TV i modno nasljeđe, koji je znatno suptilnije od otvaranja režirao Kim Gavin, jedan od najpoznatijih britanskih redatelja specijaliziran za velike svečanosti.

Uz spomenute Michaela i reoformljene spajsice (gospodin Beckham je otvorio, gospođa zatvorila Igre), šou su svojim nastupima uveličali (još jednom) polovni Queen s Freddiejem Mercuryem koji se ukazao na video zidovima, dok je njegovu ulogu ovoga puta preuzela mlada i sve popularnija Jessie J, koja se prethodno vozikala stadionom u Rolls Royceu pjevajući himnu mladih Britanaca 'Price Tag'. Bili su tu i Beady Eye, bend kojim je Liam Gallagher pobjegao od brata Noela i Oasisa, Take That, Madness, Annie Lennox, Kate Bush i niz drugih zaslužnih glazbenika, a nakon ceremonijalnog dijela nastupili su i preživjeli članovi The Who koji su izveli My Generation. S video zida se, osim pokojnog Freddiea Mercurya, ukazao i srećom živi, ali očito preskupi David Bowie, a jedan od najemotivnijih trenutaka večeri bila je izvedba Imagine Johna Lennona.

Nevjerojatno detaljni šou prelijevao se iz jedne u drugu eru, nižući kulturne reference poput ludog psihodeličnog autobusa u koji je stavljen nitko drugi nego Russell Brand kako bi otpjevao I Am The WalrusThe Beatlesa. Autobus se potom pretvorio u ogromnu hobotnicu (za koju smo prvo mislili da je kondom), koja je opet eksplodirala nastupom Fatboy Slima. Ipak, možda najefektnije vizualno rješenje imao je nastup Annie Lennox, koja je izvela Little Bird iznesena na mračnom gusarskom brodu, u pratnji niza rasplesanih viktorijanskih parova. Kim Gavin je išao toliko u širinu britanske popularne kulture da nam je u Always Look on the Bright Side of Life, u izvedbi pajtonovca Erica Idlea, podvalio bolivudsku plesnu točku, dok je tijekom izvedbe Bowiejeve 'Fashion' pistom defilirala Kate Moss u kreaciji Alexandra McQueena.

Iz poštovanja prema organizatoru sljedećih Igara, Rio de Janeiru, otplesali smo i ludu sambu, a potom je domaćinstvo Igara i formalno predano Riju, uz nazočnost predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora Jacquesa Roggea i prilično emotivan govor lorda Sebastiana Coea, glavnog i odgovornog za sve ovo u čemu smo uživali protekla tri tjedna. Sve je, dakako, okončano veličanstvenim vatrometom zbog kojeg su izlazi sa stadiona bili zatvoreni na nekih pola sata, no gužva je riješena pojačanim prometnim planom koji je za ovu večer bio spreman već u ovo doba prošle godine.

Vremena za rezime Igara ima još puno, no krećući se po posljednji puta u masi od 80 tisuća ljudi, istih onih s kojima sam maloprije plesao i pjevao, na kolodvor Stratford International, poželio sam da ljubazni i veseli zaštitari još jednom, kao i toliko puta dosad, zatvore kapije Olympic Parka i zadrže nas sve, ali ovoga puta trajno. Jer ovakvu koncentraciju pozitivne energije i radosti življenja u ovom prilično tmurnom i globalno ne baš presretnom vremenu vjerojatno nećemo ponovo doživjeti. Zato, Londonu najljepša hvala i doviđenja. Kad već moramo…