Krenuli su porazom od Kameruna, ali pobjeda nad SSSR-om i bod protiv Rumunjske bili su im dovoljni za plasman u drugi krug. U osmini finala, nakon genijalnog prolaza Maradone i gola Cannigije, svladali su vječne rivale iz Brazila, a tada je uslijedio šou vratara Goycocheae. Vječna rezerva Pumpidou ozljedom konkurenta dobio je veliku priliku u Italiji i u dva raspucavanja penala obranio čak četiri udarca s bijele točke.

Gdje god su igrali, talijanska publika bila je otvoreno protiv Argentinaca. Nije im pomogao ni naglašeno defanzivan stil igre, ali zapravo su Talijani sa sjevera mrzili Maradonu koji je Napoliju mjesec dana ranije donio drugi scudetto. No polufinale protiv Italije igrao se upravo u Napulju i Diego nije propustio priliku.

'Tristo šezdeset i četiri dana u godini osjećate se kao stranci u vlastitoj zemlji, a sada traže da navijate za njih. Ja sam Napolitanac svakoga dana', odigrao je jak adut Maradona.

Na Apeninima kao da je tada puknula bomba. Mediji su, očito se pribojavajući da je Diego u pravu, krenuli u 'nabrijavanje' južnjaka podsjećajući ih tko su. Nepotrebno; Napuljci su to znali i sami.

Na tribinama su izvjesili transparent 'Maradona, Napoli te voli, ali mi smo Talijani', a nakon argentinske himne prolomio se glasan pljesak. Stadion su napustili tužni zbog ispadanja Italije nakon penala, no neupitno je to da će u finalu navijati za svog Diega i njegove Argentince.

Završni meč protiv Zapadne Njemačke igrao se u Rimu i jasno je da je Argentince čekala navijačka oštrica. Ni policijski obruč ispred hotela nije spriječio povremene upade tifosa, a na stadionu je svaki Maradonin dodir s loptom popraćen zvižducima. Argentinska himna od negodovanja se gotovo nije ni čula. Da bi Talijani kući otišli sretni, pobrinuo se sudac Mendez koji je dosudio sumnjiv penal za Nijemca i Andreas Brehme koji ga je pretvorio u treći naslov velikog Elfa. Maradona je ipak ostao za korak prekratak.