Na našem portalu Tribina.hr - interaktivnom web communityju – Ivica Blažičko napisao je svoje impresije o trenutačno najboljem hrvatskom napadaču Nikici Jelaviću

Nakon masakra na Wembleyju u jesen 2009., hrvatska nogometna reprezentacija sakupljala je djeliće razbijene časti u prijateljskom ogledu protiv Katara, u listopadu, na Kantridi. Iako smo vodili 2:0, Katarci su nam zabili dva laka komada, a mogli su i treći. U 63. minuti svoj reprezentativni debi upisao je Nikica Jelavić, tada napadač Rapida iz Beča.

Zamijenio je Ivana Klasnića, a u sudačkoj nadoknadi spasio je Bilića velike blamaže – sjajno je reagirao na loptu koju je glavom spustio Vukojević, i na, sada već prepoznatljivi način, jednim dodirom, zabio je za 3:2 i ipak pobjedu Hrvatske. Na toj sam utakmici radio u studiju na Kantridi i pamtim da me je nakon završene emisije ( u koju nisam pozvao Jelavića ), nazvao jedan znani akter nogometnog polusvijeta i prenio sljedeći upit: 'Pita Nikica jesi li namjerno izbjegao zvati maloga u studio?' Siguran sam da, u to doba mnogo poznatiji, 'stric' Nikica, nikada ne bi nazvao i postavio takvo pitanje, ali uvijek se nađe dušobrižnika koji se sami gurnu u takve, glupe i ponižavajuće situacije.

Bio je to moj prvi susret s Nikicom Jelavićem i cijelom famom koja je pratila njegovu karijeru. Naznačen kao veliki talent, podržavan od Ćire Blaževića, visoki i snažni dečko iz Gabele u dresu Hajduka jednostavno nije imao previše sreće – 35 utakmica i osam golova u pet sezona izlomljenih ozljedama i Hajdučkim lutanjima te praćenih sjenom 'strica' zbog kojeg 'mora' igrati, Nikicu su doveli u situaciju da mora spašavati karijeru. Ni belgijski Waregem nije donio veliku sreću, ali je omogućio Jelaviću da sam, na terenu, upravlja svojom nogometnom sudbinom.

Prelazak u bečki Rapid, moram biti iskren, doživio sam kao podvlačenje crte pod jednu karijeru, koja nikada neće postati velika. Ugodna hladovina austrijske lige, solidna primanja, možda koji reprezentativni poziv i definitivni zaborav na velike pozornice. Međutim, u Rapidu je krenulo. 71 nastup, 27 golova, a među njima važni golovi u prvoj sezoni Eurolige, 09/10. Nikica je tada u dvije utakmice play offa za ulazak u skupinu torpedirao Aston Villu – zabio je u Beču, ali i na Villa Parku.

A kada je u skupini zabio još tri komada Celticu, pozivnica iz Rangersa poslana je ekspresno. Dalje je sve dobro znano, a ja ću se vratiti na njegove reprezentativne nastupe. Od riječkog debija, Jelavić je upisao još 17 reprezentativnih recki. I zabio još samo jedan gol, Slovacima u Bratislavi, također u prijateljskoj utakmici. U službenim, natjecateljskim utakmicama, Nikica je igrao deset puta – nikada cijelu utakmicu. Tri je počeo, u sedam ulazio s klupe i sakupio ukupno 324 minute – bez natjecateljski važnog pogotka. Bilić je s njim počinjao u pobjedama protiv Gruzije i Izraela, te u Pirejskom porazu od Grčke, a u dodatnim kvalifikacijama s Turcima, Nikica je ponovo dobio mrvice.

Nema nikakve dvojbe da je Nikica, u ovom trenutku najubojitiji hrvatski napadač, na kraju krajeva, vjerojatno je pokopao i nade u 20. naslov mog dragog sir Alexa, ali hoće li mu Bilić vjerovati na EURU? Jesu li za njega rezervirane najbolje startne pozicije ili treba vjerovati nekim drugim, iskusnijim igračima? Proanalizirajte na našem nogometnom comunityju Tribina.hr gdje se možete registrirati, a uskoro očekujte još jednu tribinu, na temu – vrhunski klupski igrači – slabi reprezentativci.

Uključite se i vi u raspravu oko ove i drugih nogometnih tema – registrirajte se na Tribina.hr, informirajte se o vlastitoj reputaciji i sudjelujte u stvaranju sadržaja novog domaćeg nogometnog communityja!

191229,190864,190581,190515