Nedostatak kvalitetnih igrača na krilnim pozicijama stari je problem hrvatske reprezentacije i zadatak svakog dosadašnjeg izbornika bio je pronaći načina da to kompenzira – što će učiniti Niko Kovač?
Hrvatska nema krila. A o tome je za Telegraph pisao i tportalov analitičar Ivan Ivković, koji je situaciju u kadru Vatrenih usporedio s 'popularnom igricom'.
To je naprosto činjenica i jedna od polaznih točaka za razradu taktičkog plana kojim će igrati reprezentacija. Imamo, naravno, igrača koji mogu igrati na tim pozicijama – i u aktualnom kadru je čak desetak onih koji su u nekom trenutku karijere igrali ili još uvijek ponekad igraju na krilu, ali gotovo nijedan od njih nije to po vokaciji.
Ivica Olić se na krilu doima poput prognanika iz špice napada, koji najbolje stvari napravi kad se ubaci natrag onamo gdje doista pripada i najbolje se osjeća. Ivan Perišić danas u Wolfsburgu doista jest gotovo isključivo krilo, ali i on je prethodno igrao više na poziciji središnjeg ofenzivnog veznog ili povučenog napadača. Mladi Ante Rebić također je možda po karakteristikama više centarfor, ali po eksplozivnosti odskače od profila igrača koje imamo i zato poziv njemu nikad nije bio upitan, premda ove sezone gotovo uopće nije igrao za klub.
Koje su odlike 'pravog' krila? Tri ključne bile bi brzina, okomitost u kretanju i dobar centaršut, po mogućnosti i dribling. Ideja je, uglavnom, da takav igrač može stvoriti višak individualnim potezom ili trkom. Međutim, uloga krila varira ovisno o sustavu i taktičkim postavkama. U klasičnom 4-3-3 krila su napadači koji djeluju s obje strane centarfora; u 4-4-2 su vezni igrači, dok su u 4-2-3-1 – formaciji u kojoj igra hrvatska reprezentacija pod izbornikom Kovačem – nešto između. Postavlja se pitanje – imamo li mi igrače koji mogu odgovoriti zahtjevima igre u tom sustavu? (FOTOGRAFIJA SE NALAZI NA DNU ČLANKA)
Vodeći hrvatski klubovi puni su stranaca na krilnim pozicijama: Soudani, Fernandes, Kouassi, Belle, Kvržić. No i općenito su bokovi problem koji se rješava dovođenjem prinova iz inozemstva: Pinto, Lima, Ibanez, Škarabot, Leovac, Vršajević... Od pet igrača iz MAXtv Prve lige koje je izbornik Kovač pozvao, nijedan ne igra na bočnoj poziciji, a čak trojica su središnji veznjaci (Brozović, Pašalić, Močinić). Čini se da imamo problem.
Možda je kulturološke prirode, vjerojatno ima veze i s time kako se u nas radi s mladim uzrastima, ali puno toga otkriva i povijesni kontekst.
Sve do 2006. i Slavena Bilića, hrvatska je reprezentacija igrala s trojicom u obrani, a taj je sustav prevladavao i u klubovima. Ustrajalo se u tome i kad su od toga gotovo svi drugi odustali: iako su Mirko Jozić i Otto Barić imali flertove s 4-4-2, Zlatko Kranjčar uporno je forsirao formaciju 3-4-Niko-2. A kod 'Ćirinog' 3-5-2 i varijacija na tu temu, krila nema – odnosno, postoje takozvani 'wingbacks' koji djeluju između obrane i veznog reda. Stoga nedostatak 'pravih' krila nije predstavljao realni problem.
Kod Bilića je u formaciji 4-1-3-2 desno dugo igrao Srna (iako se dotad već ustalio kao bek u Šahtaru), a lijevo Niko Kranjčar. No igrali su na tim pozicijama i Mandžukić, Eduardo, Rakitić, Perišić i drugi. Igor Štimac je od svojih krilnih igrača (najčešće Rakitić i Perišić) tražio da ulaze u sredinu – ne samo zato što nisu bili posve 'prirodni' na strani, nego i zato što je konstantno igrao protiv momčadi koje su imale igrača više u sredini.
No on je i stalno tjerao bočne braniče da odlaze naprijed, stopere da izlaze visoko, a često je igrao i bez pravog defenzivnog veznog, pa je Modrić bio prisiljen organizirati igru praktično s ruba vlastitog šesnaesterca, gdje nerijetko nije imao kome dodati, a u takvom smo sustavu bili izrazito ranjivi na kontre.
S Kovačem i prelaskom na 4-2-3-1 (dakle, sustav u kojemu su krila u pravilu postavljena ofenzivnije na terenu nego što je to slučaj sa 4-4-2 i varijacijama) neke od starih opcija više nisu u igri. Pretjerano bi bilo tražiti od Srne da se pod stare dane od obrambenog igrača 'prešaltava' u (praktično) napadača. Vrsaljko je možda dobar 'wingback' kad se igra s trojicom u obrani, ali za ofenzivno krilo nije. Rakitić je jedan od najboljih središnjih veznjaka u La Ligi i bilo bi suludo trošiti ga na krilu. Isto vrijedi i za Mandžukića, koji je izrastao u opakog centarfora, u zraku možda najboljeg na svijetu. Kranjčar bi mogao igrati krilo kao veznjak u 4-4-2, ali u ovom sustavu baš i ne – eventualno može biti koristan iza napadača ili čak kao lažna devetka.
Što ostaje u ovom kadru, uzevši u obzir da ćemo igrati taj 4-2-3-1, kao što je Kovač u svakoj prilici dosad jasno rekao? Sad kad je i Iličević 'out', jesu li jedine preostale opcije za dva mjesta na krilima Perišić, 'prognanik' Olić i neiskusni Rebić
Zanimljiv je slučaj Danijela Pranjića, koji je najbolje klupske partije pružao baš na poziciji lijevog krila ili lijevog veznog, ali gotovo nikad nije dobio priliku to igrati za Vatrene. Danas u klubu najčešće igra kao središnji vezni, ali u reprezentaciji je bio i ostao bek. Možda bi on još uvijek mogao biti opcija za ofenzivniju ulogu. Mogao bi to biti i Eduardo, koji je ove sezone u Šahtaru povremeno zaigrao na strani, otkuda se ubacivao u špicu. To bi bila opcija 'lažnog' krila koje je zapravo drugi napadač, a funkcionirala bi pod uvjetom da se Mandžukić (ili, u utakmici s Brazilom, Olić) izvlači na stranu i sa sobom povlači čuvara, otvarajući prostor za Eduarda; drugi je uvjet da Srna još uvijek može pokriti ogroman prostor uz aut liniju iza njegovih leđa.
No najintrigantnije je potencijalno rješenje korištenje Matea Kovačića na krilu. Iako to nije igrao od najranijih dana u Dinamu, po karakteristikama bi itekako mogao. Kovačić je igrač kojemu treba prostora kako bi njegovo ubrzanje s loptom i dribling došli do izražaja. Nakon što je Mandžukić isključen u utakmici s Islandom, Olić je premješten s krila u špicu, a Mateo došao na njegovo mjesto u sustavu 4-4-1: bio je fenomenalan u tom drugom poluvremenu i Kovač sigurno razmišlja o mogućnosti da ga ponovo stavi na tu poziciju.
Zanimljivu ideju iznio je Rene Marić, taktički analitičar s kultne njemačke stranice Spielverlagerung. On podržava Kovačevu opciju igre bez 'pravog' defenzivnog veznog, odnosno s trojicom playmakera (Modrić, Rakitić i Kovačić), ali odlazi još korak dalje i u svoju idealnu postavu Hrvatske uvrštava Milana Badelja. U toj asimetričnoj formaciji HSV-ov bi vezist držao defenzivni dio sredine zajedno s puno dinamičnijim Modrićem, dok bi ispred njih igrali Kovačić (nešto povučenije) desno, Rakitić centralno i Perišić lijevo.
Oba krila bila bi 'lažna', odnosno ulazila bi u sredinu prije nego prodirala uz aut-liniju. Time bismo, smatra Marić, kompenzirali ne samo nedostatak krilnih igrača, nego i izostanak 'razbijača' u veznom redu. Cilj je, naravno, potpuno zagospodariti onim dijelom terena gdje smo daleko najjači i gdje se možemo nositi apsolutno sa svakime: veznim redom.
Pitanje je kako bi se ovakva postava, s jako zgusnutom sredinom i puno prostora uz aut liniju, u stvarnosti nosila s momčadima koje uglavnom igraju preko krila – bitka bi bila zadržati loptu u središnjem području te onemogućiti brze suparničke prodore po bokovima. Moralo bi se igrati žestok kontrapresing i i vrlo inteligentno postavljati, ali ovi igrači su za takvo nešto sposobni. Varijacije na temu bile bi, primjerice, Kranjčar, Olić ili Rebić umjesto Perišića te Vukojević umjesto Badelja.
U svakom slučaju, razmišlja se o alternativi za igru preko krila, jer nema baš smisla forsirati nešto ako za to oskudijevamo izborom i kvalitetom. Sve je to, naravno, još samo hipoteza – ali ideje poput ovih dobrodošle su Kovačevom stožeru sad kad smo na samom početku priprema i kad se dosta toga stigne isprobati.
