Ususret finalu pozabavio sam se uvodom. Najvećim dijelom priča je bila naslonjena na jednog čovjeka. I nije potrebno biti Sherlock za pogoditi na kojega.

Nije lako biti LeBron James. Nisam siguran da je ikada bilo. Naravno, mnogi bi se od nas mijenjali s bilo kojim NBA igračem, ali tu smo da stavimo stvari u perspektivu. Po mogućnosti što točniju.

LeBron James je odrastao kao jedinac Glorije James, samohrane majke s velikim sklonostima alkoholu i još većim problemima s drogama. U Akronu, gradu poznatom po proizvodnji guma i nasilju banda, zajedno s majkom koja ga je rodila u 16. godini, do upisa u srednju školu selio se čak 12 puta. Možete li zamisliti život djeteta u tim uvjetima, njegovu perspektivu i izglede za normalnu budućnost. Ali priča je to koja prati ogromnu većinu sportaša u SAD-u, posebno košarkaša. LeBrona od većine razlikuje to što nije izrastao u buntovnika. U tome je imala prste obitelj Franka Walkera, u koju ga je povremeno slala Glorija kako ne bi gledao njezine posrtaje i najteže trenutke. Obitelj Walker, premda "ni rod, ni pomoz' Bog" prihvatila je dječaka i usmjerila ga u sport. Kako sam kaže, James je od Franka, bivšeg marinca i trenera footballa, naučio kako je njegova ekipa njegova obitelj, te da uspjeh dolazi jedino kroz suradnju i skromnost. Ponavljao mu je "Hold your own" i od tada je to postao njegovog identiteta koji ga prati kroz veći dio karijere. Toliko da je kasnije istetovirao to.

U srednju školu, usprkos zanimanju programa diljem zemlje, neočekivano bira malu privatnu katoličku školu St. Vincent-St. Mary u Akronu. I usprkos tome odmah postaje zvijezda. A zvjezdani status, uz gomilu dobrih stvari, donosi male probleme. Vratite se u situaciju kad ste imali 16 godina i bili drugi razred srednje.

Već tada je James trpio nesmiljeni pritisak. Pojavljivao se na naslovnici Sports Illustrateda, najmlađi sportaš ikad. Njegove utakmice su bile dostupne na pay per view sportskim kanalima, a presedan se dogodio kad se utakmica srednjih škola prenosio na nacionalnom televizijskom programu, prvi put u povijesti. Nitko prije njega ni nitko poslije njega nije bio stavljen u situaciju s toliko malo godina i mnogo pritiska na leđima. Stavite se u kožu tog dječaka.

Pratiteljima košarkaške novinarske scene u Americi poznato je ime Charleya Rosena. Pomoćnik Phila Jacksona s početka karijere, vodio je pravu malu kampanju protiv Jamesa. Ne kampanju protiv hypea i pritiska na tako mladom igraču, zapravo djetetu, kako to obično Ameri rade. Tako ozbiljan novinar i jedan od pionira analitike u mainstream medijima je iznova i iznova napadao dijete od 16 godina, garantirajući kako nikad neće u NBA utakmici zabiti 15 poena. Stavite se u kožu tog dječaka.

Kao maturant doživio je prve dvije kontroverze u svojoj karijeri. Prvo mu je majka za 18. rođendan poklonila Hummer. Popriličan poklon za dijete, pogotovo od majke koja nije baš bila bankovno solventna, da se izrazimo eufemizmom. Istraga je zaključila kako je legalno dobila kredit od banke koja je zaključila kako će sin zaraditi dovoljno da vrati taj kredit.

Druga kontroverza uključivala je poklon u vidu dva dresa, Cleveland Brownsa i Cavsa iz 80-ih od lokalne trgovine sportskom opremom. Procijenjena vrijednost dresova je bila nešto iznad 100 dolara, te je James kažnjen zabranom igranja u svojoj maturantskog godini, kako košarke tako i footballa, kojim se skoro jednako uspješno bavio, ali mu se nije vraćao nakon loma ručnog zgloba. Stavite se u kožu tog dječaka na kojem su zarađivali svi, od medija, njegove škole, pa i same lige, da ga se suspendira jer je na poklon dobio 2 dresa. Nakon žalbe i dvije propuštene utakmice, kazna je ukinuta a dresovi su vraćeni. U nastavku sezone, James i St. Vincent-St. Mary High School završavaju bez poraza i Lebron odlazi na draft.

Na draftu je biran od strane Cleveland Cavaliersa. Što je to značilo za njega i za njegov rodni grad sa stigmom luzerskog grada je napisano na linku u prvoj rečenici. Iz te perspektive, koliko nas treba čuditi tetovaža Chosen1 preko njegovih leđa? Bio je to dečko koji je do tada prešao preko više prepreka nego većina ljudi pređe kroz čitav život. Ili dva-tri. Obožavali ga ili mrzili ovakve stvari su vrlo objašnjive.

Kao što je objašnjivo opuštanje nakon rookie sezone, gdje je ostvario brojke kakve su prije njega imali samo Oscar Robertson i Michael Jordan. Premalo se razvijao kao igrač, a previše je izlazio. Manje više, to je ostala jedina mrlja na njegovom privatnom životu. Dok je Jordan kockao, bio hvatan u preljubu, tukao suigrače, 19-ogodišnjaku u filmskoj vezi sa srednjoškolskom ljubavi, zamjerali su se izlasci. Nemoguće, nije valjda da će netko s 19 godina i mnogo milijuna dolara u džepu izlaziti. Ali tu je bila glavna razlika između Brona i Mikea.

James je čudo prirode, neviđeni atleta s izuzetnim pregledom igre, ali i psihom običnog čovjeka. Radio je previše stvari koje su razumljive i objašnjive.
Tek nakon poraza od Spursa 2007. počeo je raditi na šutu. Jednostavno se zadovoljavao onime što ima, a to ga je i dosad koštalo. Uveo je najlimitiraniju petorku u Finale, bez da je 4 godine radio u ljetnim pauzama na sebi. U tom finalu nije zakazao, ali Spursi su bili prejaki za Cavse jako slične onima od ovog finala. MJ sebi nikad nije uzeo slobodan dan, a kamo li 3 slobodna ljeta. Pio je, kockao, šamarao Kerra, ali je uvijek radio na svojoj igri da bude bolji nego jučer. Za razliku od LeBrona, Jordan nije u rječniku imao skromnost ni zajedništvo. Ne skromnost u smislu poniznosti, jer ponizan tip vjerojatno ne bi tetovirao chosen1 na leđa. Skromnost u smislu zahvalnosti na tome što je tu gdje je. Jordana je samo zanimalo gdje će biti sutra.

Sport je čudan svat. Sport stvara povijest kroz legende, priče, mitove i onda tek onda dođu rezultati, činjenice i kontekst.

Realno, jedine pljuske na LeBronov legacy su serija protiv Dallasa (koju je mogao izbrisati ovogodišnjim Rambo prstenom) i sam The Decision, više način nego odluka po sebi. Tu je sve jasno samo po sebi, ali uz to postoji i nekoliko zabluda.

U osporavanju LeBronovih uspjeha čest je argument kako je Istok povijesno loš. Bullsi su 1986. ušli u playoff s 30 pobjeda! 1991. godine zajedno s Bullsima u playoffu na Istoku su bile 3 ekipe ispod 50%. Deja vu?

Nezahvalna je zadaća uspoređivati igrače iz različitih era. Pa tako ljudi kažu da se tada igrala puno jača obrana i povlače primjer Bad Boys Pistonsa. Obično zaboravljaju jednu stvar, Jordan nije osvojio naslov sve dok nije uveden flagrant foul, izmišljen upravo u njegovu zaštitu. Također, u NBA ligi je tada bila zabranjena praktički ikakva obrana osim čovjek na čovjeka. Zone i rotacije preuzimanja su dozvoljene tek početkom nultih da se zaustavi dominacija O'Neala. Ne umanjujući ičiju veličinu nagađajući kako bi svoje brojke prenio danas, pitanje koje trebamo postaviti je: kako bi netko zaustavio 120 kila čistog mišića u liku i djelu LeBrona Jamesa u igri 1 na 1, gdje moraš biti "in arm length" od igrača kojeg čuvaš. Ako bi se protivnik odlučio na udvajanje s dvojicom na nekih pola metra od Jamesa, koliko bi asistencija skupio sa svojim bekovskim pregledom igre i dokazanim osjećajem za asistenciju kad uzmete u obzir na pravila pod kojima se morala igrati obrana? Jasno, ulazimo u sferu nagađanja, ali za staviti stvari u pravu perspektivu potrebno se zapitati što bi LeBron radio tada, ne samo što bi Jordan napravio danas protiv obrambenih igrača koji individualnu obranu nadoknađuju puno strukturiranijim obrambenim shemama.

MJ je veliki dio svoje karizme stekao nepobjedivošću u finalima. 6-0 na velikoj sceni je impresivno. Posebno ako usporedimo s 2-4 LeBrona. Međutim Jordan ima i tri poraza u prvoj rundi, naspram 0 LeBronovih. Zar je bolje izgubiti u ConfSemis ili 1. rundi nego u Finalu?

Spomenimo i pobjedničke šuteve kao još jedan dokaz veličine. U zadnjih 5 sekundi 4. četvrtine ili produžetka osoba A ima 10 šuteva, 6 pogođenih od toga tri buzzer beatera. Osoba B ima 11 šuteva, 5 pogođenih 3 buzzer beatera. Iza vrata A se krije Lebron James, iza vrata B se krije Michael Jordan. Iznenađeni?

Često čujemo kako je LeBron ovisan o All Star suigračima. Nitko ne može sam osvojiti prvenstvo. Magic je imao Kareema, Worthy i Wilkesa. Bird je imao McHalea, Parisha i Aingea. Kobe Shaqa (mnogi kažu i obrnuto), pa onda Gasola i Bynuma. Michael Jordan je imao Pippena, Granta, kasnije Rodmana i Kukoča i jedinog čovjeka koji ga je mogao ukrotiti, te njegov ego staviti u okvire normalnog, Phila Jacksona. Zapravo, tada je bilo mnogo lakše okupiti mega momčad nego danas zbog drugačijih uvjeta salary capa. Bullsi su za vrijeme Mikeove prve mirovine i bez najboljeg igrača na planeti bili u samom vrhu. To mogu zahvaliti vjerojatno najpodcjenjenijem igraču ikad, jer Jordan je prije nego je Pippen draftiran u playoffu imao 1-9 (prva runda se igrala do 3). Dakle, nitko ne može sam.

Osporavati nečiju igračku veličinu na osnovu skora u Finalu bez uzimanja u obzir konteksta je neozbiljno. Vezati to uz mentalnu čvrstoću je smiješno. Jerry West, prije nego je postao The Logo, imao je naziv MrClutch. Zaboravljaju li Skip Bayless i takvi kako je u finalima imao skor 1-8?

LeBron ima "samo" 30 godina. Jordan je svoj drugi three peat uzeo između 33. i 36. godine. Što ako James uzme još 4 naslova? Sigurno mu nije kasno, dogodine sa zdravom ekipom je opet favorit, recimo u iduće 4 godine uzme 3 naslova, još jedan u zalazu karijere gdje će bit sidekick. Ni tad njegov legacy neće parirati Jordanovom, koji je tijekom karijere bio također osporavan. Možda je LeBron u vakuumu kompletniji igrač nezapamćenih predispozicija, možda skupi bolje brojke i sigurno će skupiti više prijateljstava. Ali zalud kad je sport čudan svat. Sport stvara povijest kroz legende, priče, mitove. Tu je Jordan nedodirljiv. GOAT.

Uključite se i vi u raspravu – registrirajte se na Tribina.hr, informirajte se o vlastitoj reputaciji i sudjelujte u stvaranju sadržaja nogometnog communityja!