'Gotovo je, više neću biti trener. Ali to ne znači da više neću biti uz vaterpolo. Član sam Stručnog savjeta Hrvatskog vaterpolskog saveza. U komisiji sam i Svjetskog vaterpolskog saveza. Dakle ostajem u vaterpolu, ali me nećete više gledati uz sam rub bazena', s velikom vedrinom u glasu za tportal rekao je Ratko Rudić, trener koji će sljedećeg mjeseca, točnije 7. lipnja, napuniti 72 godine.

Nakon dva mjeseca, možemo to tako reći, agonije i života u izolaciji u Reccu, Rudić se u utorak 5. svibnja vratio u svoj zagrebački dom u Ilici, u kojem ga je dočekala još jedna neugodnost. Naime napokon je mogao doživjeti kakve je posljedice ostavio potres 22. ožujka u njegovu domu.

'Imao sam informaciju o stanu, jer u njega je došao živjeti moj nećak s obitelji nakon što je njegov stan dobio crvenu naljepnicu, to jest potvrdu da nije pogodan za obitavanje. Zgrada u kojoj živim dobila je žutu naljepnicu, tako da smo sada svi ovdje, ali tek došavši u Zagreb mogao sam spoznati razmjere štete. Oštećeni su zidovi, puno je pukotina na stropovima i sada čekam da dođe kakav stručnjak da procijeni štetu. Hvala Bogu, u stanu se može živjeti, ali definitivno ga treba popraviti.'

Brojne Rudićeve medalje već su pohranjene na sigurnom mjestu

Rudić nije samo najtrofejniji hrvatski trener, on je i najuspješniji vaterpolski stručnjak na svijetu, ali i drugi najuspješniji izbornik u povijesti svih sportova nakon brazilskog odbojkaškog stručnjaka Bernarda Roche de Rezendea.

Vjerujemo da su vam sve te medalje prirasle srcu, pa bi bila šteta da su i one stradale u tom zagrebačkom potresu.

'Na svu sreću, u stanu ih imam tek mali broj, onih osvojenih posljednjih godina. Ostale sam dao Hrvatskom sportskom muzeju u Zagrebu. A i te koje su ostale kod mene nisu oštećene', rekao je.

Ratko Rudić ukupno je u igračkoj i trenerskoj karijeri osvojio 67 trofeja, čak 45 reprezentativnih, dok je u izborničkoj karijeri, vodeći čak pet reprezentacija (Hrvatska, Italija, SFRJ, SAD, Brazil) nanizao 36 medalja na velikim natjecanjima, od čega deset s Hrvatskom. Također valja naglasiti da poznati 'vaterpolski brk' ima čak četiri olimpijska zlata - osim s Hrvatskom u Londonu 2012. godine, Rudić je te medalje osvajao s još dvije reprezentacije (SFRJ i Italija), a s četiri reprezentacije i kontinentalne naslove (SFRJ, Italija, SAD, Hrvatska). Neponovljiva karijera...

Spomenuli smo da vam je ovo već treće umirovljenje s trenerske funkcije. Je li to uistinu posljednje?

'Ha, ha... Da, uistinu je treće. Ali mislim da je ovo konačno kraj. Naime vrijeme je da stanem, to jest da i mlađi dobiju priliku, da nađu svoje mjesto. Osim toga, najvažnije je da čovjek ima želju za dokazivanjem, a ja sam je u ovom trenutku ipak izgubio.'

Posljednja trenerska odličja osvojio je s Pro Reccom, a kruna je trebala biti Liga prvaka

Vjerojatno bi ona gorjela i dalje da nije došlo do prekida sezone. Dakle prošlosezonski naslovi, u prvenstvu i kupu, posljednji su koje ste osvojili kao trener.

'Tako ispada. Da, uzeli smo naslov prvaka i pobjednika kupa. Vjerojatno bi tako bilo i ove sezone, iako je fokus trebao biti na naslovu na Final Eightu Lige prvaka. Recco je trebao biti domaćin tom turniru, postavljale su se i tribine, ali ova situacija s koronavirusom poremetila je sve.'

S obzirom na to da se o vaterpolskim aktualnostima u ovom trenutku više nema što dodati, jer sve miruje, podsjetnik na blistavu Rudićevu karijeru svakako je dobro štivo. I zato smo se s trenerskim velikanom vratili u igračke dane.

'Bavio sam se svim sportovima, bilo je to vrijeme kada smo se svi bavili svim sportovima. U ono vrijeme on je bio glavna zabava. Bavili smo se nogometom, košarkom, džudom, gimnastikom... Dok sam živio u Splitu, čak sam sudjelovao na gimnastičkom prvenstvu Hrvatske. Ipak, po dolasku u Zagreb, u kojem sam se bavio i košarkom i vaterpolom, procijenio sam da mi vaterpolo najbolje ide te sam se odlučio za bazen. Igračku karijeru počeo sam u Zadru, ali igrački se razvijati započeo sam u Splitu, u kojem sam trenirao čak deset godina. U to vrijeme stigao sam i do reprezentacije bivše države i mislim da mogu s pravom reći kako sam izdanak splitske vaterpolske škole', prisjetio se Rudić.

Iz tih igračkih dana valja podsjetiti da je Rudić bio član reprezentacije na Olimpijskim igrama 1968. u Ciudad Mexicu, ali zbog ozljede prije početka turnira nije bio među 11 igrača koji su osvojili zlatnu medalju. Lažno je optužen za uzimanje dopinga na Svjetskom prvenstvu 1975. u kolumbijskom Caliju, zbog čega je reprezentacija izbačena iz borbe za medalje, no naknadnom analizom utvrđeno je da nije uzeo doping te je oslobođen svake odgovornosti. Na posljednjoj pripremnoj utakmici uoči Olimpijskih igara u Montrealu 1976. godine slomio je šaku pa nije igrao na turniru. Nakon svih pehova koji su ga pratili tijekom karijere najveći uspjeh s reprezentacijom mu je osvajanje srebrne medalje na Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi.

Nakon deset godina igranja u Splitu Rudić se preselio u Beograd. Istina, nije mu to bio prvi boravak u glavnom gradu tadašnje države jer se u njemu i rodio. Međutim bio je to splet okolnosti, s obzirom na to da mu je otac bio vojni pilot i dobivao je razne prekomande.

'U to vrijeme dosta mojih prijatelja, odnosno suigrača otišlo je u Beograd, pa sam tako otišao i ja', kaže.

Rođen je u Beogradu, neki su mu brojali krvna zrnca, ali on se na to nije obazirao

Zbog svih tih okolnosti neki su mu nakon hrvatske neovisnosti 1991. brojali krvna zrnca, ali Rudić se - ponosan kakav jest - na to uopće nije obazirao. Dapače, preko svega je gospodski prešao.

'Nisam nikada imao problema s time, niti zbog toga', ističe.

Nakon igračke karijere posvetio se trenerskom poslu. Počeo je s juniorima Partizana od 1980. do 1983. godine, potom je od 1983. do 1984. godine bio izbornik juniorske reprezentacije Jugoslavije. Nakon toga je od 1984. do 1988. godine bio izbornik seniorske reprezentacije Jugoslavije, a onda je jedini put vodio klupsku seniorsku momčad. Bio je to opet Partizan u periodu od 1988. do 1990. godine.

Sljedeći Rudićev korak bio je vođenje Italije od 1990. do 2000. godine. Zatim je bio izbornik SAD-a od 2001. do 2004., da bi od 2005. do 2012. godine vodio hrvatsku vaterpolsku reprezentaciju. Dolaskom na klupu hrvatske reprezentacije osvojio je tri medalje na svjetskim prvenstvima: zlato 2007. u Melbourneu te broncu 2009. u Rimu i 2011. u Šangaju. Hrvatsku je vodio i do europskog zlata u Zagrebu 2010. godine, a vrhunac mu je bilo četvrto olimpijsko zlato u Londonu 2012. godine.

'Jedna od najdražih zlatnih medalja u karijeri ona mi je sa Svjetskog prvenstva u Melbourneu 2007. godine. Bio je to pokretač onoga što se dogodilo nekoliko godina kasnije, kada smo uzeli europsko zlato u Zagrebu 2010. godine i potom olimpijsko zlato u Londonu 2012. godine. To je zlato bilo vrhunac moje karijere. Zlato koje smo osvojili u Londonu bilo je najsuverenije osvojena medalja, dominacija igrom, rezultatom, kvalitetom. Superiornost kojom smo igrali učinila me jako ponosnim, a uz sve to mislim da je to bio najjači turnir ikad. Hrvatsko zlato iz Londona 2012. pamtit ću do kraja života.'

Na pitanje kako to da nikada nije vodio nijedan hrvatski klub kaže:

'Nakon onog perioda u Partizanu jednostavno sam želio neki novi izazov. Jer, znate, san je svakog trenera biti izbornik reprezentacije. Pogotovo ako u ruke dobijete reprezentaciju za najveće svjetske domete. Rad u klubovima se cijeni, ali ponavljam - reprezentacija je san svakog trenera.'

Nisam trener tiranin, to su prije svega novinarske ocjene

Iako ste u privatnom životu blage naravi, opušteni, nasmijani, prati vas glas trenera tiranina.

'Mislim prije svega da su to novinarske ocjene. Istina je da sam imao drugačiji način rada, vrlo zahtjevan, jer naši su treninzi bili detaljno razrađeni. Međutim bio sam svjestan toga da na treninzima treba biti discipline i mukotrpnog rada. I nisu svima odgovarali takvi treninzi, to je jasno. Ali na taj smo način uvijek osposobili ekipu za najveće domete i rezultate. I s vremenom su i igrači počeli prihvaćati te metode.'

Je li bilo popusta barem u nekim trenucima? Ili, bolje rečeno, prilike za opuštanje?

'Ustvari - ne. Nisam dopuštao ni alkohol jer smo mi bili model za mlade, za to kako se sportaši moraju ponašati. Svaki sportaš ima trening, potom i vrijeme za opuštanje, ali to mora biti u skladu s normalnim sportskim ponašanjem. Vodio sam brigu o njima na neki drugi način. Trudio sam se da igrači šire svoje horizonte, ponekad sam im sugerirao izložbe, čitanje knjiga, a neki su mi ih kasnije morali prepričavati kako bih bio siguran da su ih pročitali.'

Naravno, ono što Rudić nije htio naglašavati, pa ni potencirati jest činjenica da je on, nakon mukotrpnih i dugotrajnih priprema, morao voditi brigu o svakom igraču, njegovom karakteru te razmišljati kako zaskočiti suparnika. Što daje dodatnu dimenziju svim njegovim uspjesima. A podsjetimo, i Hrvatsku je vodio do svjetskog zlata 2007. godine. Zbog tog uspjeha dobio je i godišnju nagradu za najboljeg trenera, što je pak izazvalo ljutnju protukandidata.

Međutim, baš kao što nije želio otvarati nove fronte s ljudima koji su mu zamjerali višegodišnji boravak u Beogradu, tako ni na reakcije povodom tog izbora nije bio ljut. Ustvari, baš suprotno...

'Sreo sam se s Joškom Vlašićem na Olimpijskim igrama u Riju i popričali smo vrlo ljubazno, bez ikakvih nesporazuma. I ja mislim da je sve to slučajno ispalo tako, odnosno ja to nazivam nesretnom epizodom.'

Tako je to kada je čovjek zadovoljan svojim radom i svjestan svog znanja, ali i kada zna gdje i kako se opustiti.

'Pronalazim svoj mir u Gorskom kotaru. Odlazim u taj kraj iz kojeg je moja obitelj. Djedovina mi je u Rijeci, a u Gorskom kotaru imam komadić zemlje. Istina, ne odmaram se tamo jako dugo, ali i tih nekoliko dana uvijek me napune energijom. Doduše, sada ću morati pričekati još neko vrijeme jer sam opet u dvotjednoj izolaciji. Ali proći će i to.'