Po mnogočemu se utakmica Dinamo-Rijeka može usporediti sa gostujućim utakmicama Rijeke u Europa Ligi. Naime, u svakoj ili gotovo u svakoj od njih Rijeka je ta koja ima početnu (često i čistu) šansu kojom bi povela i onda nakon toga se prima gol i postepeno gubi utakmica bez ispaljenog metka. Tako je bilo i popodne u Maksimiru, Kramarić je imao mrtvu šansu, nije zabio gol, kazna je došla preko Ademija i Henriqueza (na isti način kako Rijeka prima 90% golova u Maksimiru) i onda se gubi utakmica bez većih problema za domaću ekipu.

Ono što zabrinjava kod Rijeke na gostovanjima u Europi i u HNL-u na Maksimiru je sterilnost koju Rijeka pokazuje; kao da postoji strah matirati protivnika i naplatiti očite greške. U takvom stanju stvari, domaćin je taj koji dobiva krila i uz najčešće nimalo sjajnu igru u 90 minuta natrpa mrežu Vargića. Pa zašto bi onda gostovanje u Maksimiru bilo izuzetak?

Tri laka komada u mreži Vargića, nemali broj šansi za postizanje barem jednog gola od strane gostiju upućuju na to kako Rijeka može u europskim okvirima biti nedostižna za Dinamo, ali kada se radi o HNL-u zna se tko je gazda. Ono što više zabrinjava je provincijski mentalitet kojeg iskazuje ekipa Rijeke kada napusti Kantridu. Oni najčešće ovakve, važne, velike utakmice gube na način kako ih male, domaćinske ekipe gube. Liege, Rotterdam, Lyon, Guimaraes, Zagreb su neki od gradova gdje je prethodno izrečena teza dobila potvrdu kroz povijest i Rijeka će napraviti ogroman, monumentalni iskorak onog trenutka kada izbriše psihološku prepreku koja očito postoji u glavama igrača, kada se riješe okova kompleksa manje vrijednosti i kada matira jednu pravu ekipu na gostujućem terenu u važnoj utakmici (baš kao što je Mourinho, uvjetno rečeno mali Porto, doveo na krov Europe).

Time rečeno, put u Sevillu stiže u najgore vrijeme, nakon poraza protiv Dinama, gdje je dosta energije potrošeno na teškom terenu i osobno mislim da tu utakmicu ne treba promatrati kao šansu za prolaz, već kao dobitak na lutriji - šlag na torti vrlo dobre (odlična bi bila da je barem Sevilla pala na Kantridi) sezone u EL-u.

Zaključno, Dinamo je zasluženo osvojio tri boda zato jer je bolja ekipa koja u konačnici ima dvostruko veći budžet od Rijeke i koja u datom trenutku, kada je važno, u 9/10 utakmica spremna na Maksimiru pobijediti Riječane i gazdi hrvatskog nogometa Mamiću donijeti jubilarni deseti naslov uzastopce kojeg će proslaviti u najužem mogućem krugu simpatizera i poklonika. Ipak, postoji nada da će Rijeka u budućnosti prekinuti taj 'labuđev pjev' Dinama, a do tada Riječanima preostaje pojesti još podosta palente ili Popajevog špinata, izazvati božicu Fortunu, nastaviti postepeno rasti i ulagati u riječku priču postavljenu na zdravim temeljima. Jedno malo ali za kraj u stilu retoričkog pitanja. Ali, kada paše riječkim nogometašima dobiti Dinamo, kojeg ne vodi trener i koji je smijurija u Europi, na praznom Maksimiru uz praktično domaćinsku atmosferu koju je stvorila Armada, ako ne sada?