Tako misli Mac316, korisnik s portala Tribina.hr, koji se vrlo kritički osvrnuo na neke od varijanta koje je Niko Kovač iskušao u prijateljskoj utakmici protiv Švicarske. Korisnik s Tribine objašnjava koje su sve iluzije prisutne kod našeg stručnog stožera:

'Opet radimo istu grešku. Ne zbog izbora igrača, odmaranja jednih, davanja šanse drugima, ne zbog izostanka pobjede, a čak niti zbog Pranjića na lijevom beku. Grešku radimo, to jest, radi je i ovaj izbornik u tome da se zavaravamo i tješimo iluzijama. Prvo poluvrijeme je bilo katastrofa nogometa, mnogi će se složiti. Ono gdje griješimo je uvjeravanje samih sebe da je drugo poluvrijeme bilo enormno bolje. Samo zato što je bilo bolje od prvog ne znači da je dobro, ni blizu. Zadovoljavanje s malim, premalim, nečim što po nikakvom razumnom kriteriju nije bilo predobro, ali eto, bilo je bolje nego prvo poluvrijeme pa ćemo proglasiti to sjajnim.

Plan... Jednostavna riječ, a nama potpuna nepoznanica. Ivica Olić je sjajno odigrao jokera još jednom, ali to nije plan. U nikakvoj varijanti Olić koji počinje na lijevom krilu ne bi trebao biti naš 'matchwinner', to je splet okolnosti koji se dogodi jednom u par utakmica, sve rjeđe, ali to nije planski. Ako se u prvu postavu postavilo Jelavića, logika bi bila da je naš plan bio prodori po krilu, ubačaji na njega i duge lopte naprijed koje on prima, zadržava i prosljeđuje nadolazećim igračima. Koliko od toga smo ostvarili? Nula. Jelavić je bio nepostojeći faktor na terenu i iako njemu nema mjesta u reprezentaciji, nije to bilo do njega nego do neispunjavanja tog pretpostavljenog plana.

Postavimo u igru Maleša, koji bi tu plan trebao biti? Čovjek je zadnji vezni, pretpostavilo bi se da mu je zadatak pokrivati leđa, osiguravati obranu i pružiti slobodu Rakitiću i Kovačiću da kreiraju. U prvom dijelu Rakitić je praktički sjedio u krilu obrani, a Kovačić je trčao kao blesav terenom za svojim igračima. Pa kakav je to plan onda? Što je onda Maleš trebao raditi? Kreirati sam? Uz jasno nepridržavanje plana, Maleš je odigrao lošu utakmicu, nešto što ne bi trebali gledati kad gledamo najbolju momčad što nogometna zemlja ima za ponuditi.

To zavaravanje samih sebe nas vodi do toga da mislimo da nam igrači mogu odigrati sve što zaželimo od njih, bez obzira na njihove realne limite. Bez pričanja bajki, svi, ali baš svi naši igrači imaju ograničenja koja ih sprečavaju da budu svjetske klase. Jedini koji ta ograničenja ima samo u glavi je Luka Modrić, svi ostali jednostavno fizički ne mogu odigrati sve što se obično od njih u reprezentaciji traži. Pranjić naprimjer; svi kažu, nije čovjek kriv, nije bek. Ali, nije on bek za utakmicu-dvije pa da pokrpa rupu, Pranjića se gura na beka barem sedam godina. U toliko vremena već je i on sam jednostavno morao biti pošten prema svima i reći da to nije njegovo mjesto i da to ne može igrati. Pranjić je direktni krivac za prvi gol jer se onako 'veznjački' zaigrao s loptom i mijenjao poziciju te ju izgubio u najopasnijoj zoni, a ni kod drugog gola nije izgledao najbolje. Uz to, igrači mu bježe iza leđa kad se sjete jer on nema svijest toga da igra u obrani i da nema još jedne linije koja mu čuva leđa.

Zavaravanje nas priječi od toga da vidimo igrača kakav je Vedran Ćorluka danas. Mi i dalje vidimo onog 'gentle gianta' iz dana u Dinamu i Cityu, igrača koji je nespretnim ali efikasnim dugim korakom probijao teren i stvarao šanse, a u obrani bio borac odličnog tajminga. Tog igrača danas nema, točnije, danas je on nadograđen za 10 kila viška, a 10 kila manje volje i motivacije za bavljenje nogometom. Čarli je bio genijalan obrambeni igrač i mogao je biti puno više, ali ključna riječ je 'bio'. Prošlo vrijeme. Nije dovoljan argument da nemamo boljeg, nije bitno. Ovo nije zahtjev za njegov otpis nego za tim da Kovač s njim ozbiljno porazgovara i prisili ga da se sam sa sobom dogovori, želi li igrati profesionalan nogomet ili ne. Ne ovako, polovično, tijelom u Rusiji, srcem na Jarunu, a mozgom u banci, nego potpuno. Do SP je dovoljno vremena za dovesti ga u formu, ali to mora početi sada.

Zavaravanje nas dovodi i do toga da igru Kovačića gledamo kroz jedno odlično dodavanje za drugi gol. Bilo je sjajno i to je ta vizija koju od njega trebamo, a znamo da ima. Ali, gledajući ostatak predstave, to je puno premalo. Kovačić previše griješi u dodavanjima koja nisu toliko zahtjevna, ne nudi se dovoljno, jednostavno previše ga nema. A takve karakteristike su bolje prikladne Jokeru s klupe nego nekome koga vidimo nositeljem igre. Kad umorimo protivnika, kad protivnik diše na škrge, uvedimo Matea da lomi takvim loptama obrane i stvara šanse, ali zaboravimo na rekreiranje terceta Aljoša-Zvone-Robi kroz Modrića, Raketu i Kovačića jer to neće ići.

Utakmica jučer je samo pokazala gdje smo, a to nije ondje gdje nas Kovač svrstava u izjavama. Niko Kovač misli da impresionira nekog s pogledom kojim glumi mirnoću kraj terena, nasumičnim kritiziranjem nakon utakmica i petljanjem u stvari s navijačima koje se njega apsolutno ne tiču, ali vara se. Jedino kako bi impresionirao nekog je da prestane ponavljati sve što je radio i Štimac, a i Bilić u svojim crnim danima i da za promjenu nam ponudi nešto što neće biti podložno kritikama nakon susreta nego će biti dobro pogođeno prije utakmice.'