Prvi "pravi" 3-5-2 (5-3-2) sustav, s liberom, dva stopera, bokovima koji su istovremeno bili i obrambenjaci i krila, sredinom koja je i razbijala i organizirala, te dva napadača, nije, protivno svim mišljenjima, izmislio niti jedan Talijan, piše analitičar s Tribine pod nadimkom MMaarrkkoo i nastavlja:  Dapače, ta formacija je "izum" trenera Argentine, Carlosa Billarda, koji je takvu formaciju osmislio kako bi Diegu Maradoni 1986. dao što je više moguće slobode u igri. Njima je uspjelo, a uskoro je formacija postala totalni hit, iako nije baš svima ležala. Činjenica je da su tu formaciju odmah prigrlili talijanski klubovi jer je omogućavala da i nadalje drže naglasak na obrani, ali su bočni igrači (wing-backs), u pravilu trkački moćni, davali dimenziju više u napadu pa se moglo igrati i na 1-0, a ne samo na 0-0.

No, kako su sve jači engleski klubovi sve više organizirali igru sa obranom četvorice u liniji (klasični 4-4-2), a nogomet je postajao sve brži i direktniji, obrana sa trojicom je već krajem 90-tih, a pogotovo u prvom desetljeću 2000-tih bila smatrana zastarjelom. Svejedno, upravo su formacije 3-5-2 (poput Hrvatske '98.) odnosno 3-4-2-1 (poput Brazila '02.) zaslužne za neke od najvećih uspjeha na sceni. Ipak, osim rijetkih primjera poput Hrvatske pod Cicom Kranjčarom, sredinom prošlog desetljeća je sustav s trojicom u obrani smatran izumrlim dinosaurom, te je praktički jedina "prava" formacija ozbiljnih momčadi postala ona sa obranom četvorice u liniji. Varijacije na temu su se u obrani jedino bavile time da li imati defenzivnije ili ofenzivnije bekove. Promjene su se isključivo bavile veznim redom i napadom, gdje su se formacije mijenjale od klasičnih 4-4-2 (Arsenalovi invincibles, ManUtd), 4-3-2-1 (Ancelottijev Milan), 4-3-3 (Ajax, Rijkaardova Barcelona), 4-2-2-2 (Zidane-ov Real). Također se po prvi puta pojavio sustav s "lažnom" devetkom, u formaciji koju je koristila Roma s Tottijem u naponu snage na toj poziciji.

"Novotarija" ili pak "novotarije" u formi 4-2-3-1, 4-1-2-2-1 i sličnih varijacija na temu su u svojoj biti preteča novog vala totalnog nogometa. Te formacije su ponovno uvele u modu klasična krila odnosno krilne veznjake koji su djelovali kao brzanci na boku, ali kao i playmakeri koji su stvarali prilike za usamljenog napadača. Sredina je morala biti popunjena jednim do dva "holdera" koji su bili zaduženi za pokrivanje sredine, ali i bokova kada bi bekovi otišli naprijed, no ti igrači su istovremeno morali biti sposobni za organizaciju igre i stalno pridodavanje napadačkim akcijama (Xavi, Lampard...). Ofenzivni veznjak je u pravilu bio ili trequartista (Zidane, Kaka) ili čak povučeni drugi napadač (Totti, Rooney). Ubrzo je ova varijanta preuzela svijet nogometa kao "the" formacija.

Tada je došao Guardiola i "rastavio" sustav formacija. Njegova Barcelona je ponovno uvela "totalni nogomet" u modu - često je igrala s tek jednim stoperom, barem jednim ofenzivnim bekom, te ostatkom ekipe koji je igrao sve od defenzivnog veznjaka do napada. Njegove varijante sustava su varirale od 3-4-3 ili čak 1-4-2-3 pa do 4-3-3 u kojem je Messi u početku igrao desno krilo sa slobodom ulaska u sredinu, a kasnije je prebačen na poziciju slavne "lažne devetke" (odnosno poziciju "igraj gdje god želiš, najbolji si"). No, taj sustav je mogla igrati samo Barcelona, dok je 99% ostalih ekipa ipak zadržao "klasične" formacije. Guardiola je svoje "atomiziranje" taktičkih ideja nastavio i u Bayernu, koji ove sezone igra u formaciji koju je ponekad i nemoguće opisati (najbliži opis bi bio 1-2-1-3-3, ali to se tijekom utakmice mijenja i u 3-4-2-1, pa u 4-1-4-1 itd.)

E sad, ovaj poduži uvod je služio samo da se pokaže koliko je konstantna promjena sustava i formacija u povijesti nogometa. U pravilu se sustavi obrana "slažu" tako da što efektivnije zaustave nove napadačke sustave, pa se potom napadački sustavi preslaguju da bi što efektivnije probili te nove sustave obrane itd. Dakle, ponovno uvođenje "obrane tri" je prvenstveno rezultat toga da danas gotovo svi igraju s krilima, i to pogotovo s "obrnutim" nogama gdje ljevaci ulaze s desna u sredinu i obrnuto. U tim slučajevima često dolazi do ulaska tih igrača između veznog reda i obrane protivnika, a linija od 4 obrambenjaka brzo i lako gubi formaciju i otvara se prostor na boku za bekove, odnosno u sredini za nadiruće veznjake iz drugog plana. Za razliku od toga, obrana s tri stopera će puno teže biti izbačena iz formacije u planskim napadima kroz sredinu, no bočni igrači moraju daleko više brinuti o stalnom pokrivanju svojih strana.

Talijani nisu ništa manje niti više idealni za tu formaciju od bilo koje druge momčadi. Sustav sa trojicom u obrani ima tisuću podvarijanti u današnjem nogometu, te se može koristiti i kao defenzivni, ali i kao iznimno ofenzivni sistem. To je već vidljivo i iz dosadašnjih "korisnika" tog sustava. Van Gaalova Nizozemska je sustav koristila igrajući iznimno reaktivni nogomet, u kojem je sedam igrača iz pozadine uglavnom služilo kao obrana i pokretač brzih napada preko terceta Sneijder-Robben-Van Persie. Stoperi i defenzivni veznjaci su se vrlo rijetko pridodavali napadu. No, taj sustav je složen silom prilika i vidljivo je ovisio o inspiraciji navedene trojke. Da nije nimalo savršen je bilo vidljivo u četvrtfinalu i polufinalu SP, gdje Nizozemci nisu uspjeli zabiti gol iz igre.

Liverpool pak u sustavu 3-4-3 igra potpuno drugačiji nogomet od Nizozemske na SP - ludo ofenzivan (bekove nerijetko igraju Sterling, Marković i Lallana), brz, baziran na posjedu i otvaranju prostora, pri čemu u obrambenom tercetu igra Emre Can koji vrlo često iznosi loptu daleko u protivničku polovicu i djeluje kao playmaker u nekim trenucima. Takav sustav bi u teoriji trebao biti iznimno podložan probijanju po bokovima i situacijama gdje ostaju brojčano nadjačani u kontrama (jer napadači i krila igraju bekove), a pokazao je upravo suprotno - Liverpoolova obrana je iznimno očvrsnula od uvođenja tog sustava, te je u 16 utakmica koje je odigrala u tom sustavu pretrpjela tek 4 poraza (2xManUtd, te po jedan od Chelsea i Bešiktaša). No, s druge strane, iako bi se pretpostavljalo da su ofenzivno iznimno probitačni, ne zabijaju toliki broj golova kao prethodnih sezona.

Možda najveća prednost tog sustava je veća obrambena stabilnost sredine terena - jer centralni veznjaci u suradnji sa stoperima teško mogu biti brojčano nadjačani u sredini. Osim toga, taj sustav ne traži nužno da ekipa ima klasičnog defenzivnog veznjaka, već je dovoljno da dva "centralna" veznjaka (tzv. box-to-box) adekvatno pokrivaju svoj prostor i po potrebi pomažu bočnim igračima. Razlog tome jest taj da "stoper viška" uvijek može po potrebi izaći više u sredinu i odraditi presjecanje protivničke lopte. No, za razliku od "starog" 3-5-2 (3-4-3), zbog brzine igre se taj sustav brzo raspada ako sva tri stopera nisu iznimno visoke klase ili nisu vrhunski uigrani sa ostatkom ekipe.

Napadački pak sustav nudi neke "nove" opcije, kao što je kombiniranje krilnih napadača sa ofenzivnim veznjacima, povučenim napadačima i pravim napadačima u istoj postavi (npr. Lallana, Sturridge, Sterling, Marković, Coutinho) ili veći broj kreativnih igrača istovremeno s "klasičnim krilima" (Ribery, Gotze, Schweisteiger, Robben, Rode...). Ukoliko ekipa kombinira tu formaciju i snažan i kvalitetan presing (possesion recycling), tada je praktički nepobjediva.

Moj zaključak je da ova "novost" uopće nije novost. Nova moda igre sa 3 u obrani je kao ponovno vađenje trapez-hlača iz ormara - odjednom izgledaju super i sve više ljudi ih oblači, ali će se nakon nekog vremena opet netko sjetiti cargo-hlača i svi će tada skinuti trapezice i staviti cargo-hlače. Ipak, mislim da nogomet definitivno ulazi u jednu novu eru - onu koju je Bilić opisao kao "kakva formacija, nema fiksnih formacija" - gdje se sustavi i pozicije igrača mijenjaju neprekidno tijekom utakmice, ali se nikada iz vida ne gubi stabilnost ekipe i sposobnost konstantne igre u oba smjera. Broj igrača u zadnjoj liniji? Od 0 do 10, po potrebi.