Mario Boljat rođen je u Splitu 31. kolovoza 1951. godine. Bio je jugoslavenski nogometni reprezentativac. Igrao je gotovo na svim mjestima u momčadi, od desnog beka do lijevoga krila.

Zanimljivo je da Mario Boljat započeo nogometnu karijeru kao vratar 1960. godine dok je bio pionir u susjednom RNK Split. Potom je prešao u Hajduk u kojem ostaje punih 19 godina. S Hajdukom je osvojio četiri titule prvaka Jugoslavije u sezonama 1970./71., 1973./74., 1974./75. i 1978./79. i pet kupova 1972., 1973. i 1974. godine i u sezonama 1975./76. i 1976./77. Također, s juniorima Hajduka je osvojio dva prvenstva i dva kupa. Za seniorsku momčad Hajduka nastupao je punih deset godina, od 1969. do 1979. godine, odigravši za Hajduk 425 utakmica na kojima je postigao 22 zgoditka. Sam je isticao da u igri nije bio Jerković ili Šurjak, ali znamo da vrijednost njegova učešća u svim navedenim trofejima nije bila ništa manja nego njihova. Bio je zlatna rezerva zlatne generacije Hajduka koja je sedamdesetih godina prošlog stoljeća harala jugoslavenskim nogometom. 

U godinama kada je moć splitskog kluba bila na vrhuncu Boljat je bio zlatni broj 13. Tko god je morao vani, uvijek je Mario bio taj koji je ulazio u igru. Lijevi i desni bek, spojka, krilo, half, što god je trebalo. Po broju nastupa u jednoj sezoni uvijek je bio među prvima.

Prve nogometne korake po dolasku pod murvu napravio je kod Ante Mladinića, a poslije nastavlja s Vojimirom Kačićem, Tomislavom Ivićem i drugima. Bio je igrač zadatka, uvijek je ispunjavao sve zadatke koje bi mu treneri postavili. I to je tajna trinaestog igrača u momčadi, u kojega svaki trener ima povjerenje.

Čuvao je najbolje protivničke igrače, golgetere. Stalno je bio otraga, no onako brz i čvrst, britak i neumoran, stizao je zabiti i poneki gol. Jedan je posebno značajan, kako za njega, tako i za povijest Hajduka. Bio je to gol koji je dao vrataru Borca Marijanu Jantoljaku u finalu kupa 1974. godine za pobjedu 1:0. Tim golom kup treći put za redom stiže u Split. Čak ga je postigao glavom, što se također rijetko događalo. Evo, što je Boljat izjavio nakon te utakmice: Ovo je najljepši trenutak u mojoj karijeri. Gol koji sam postigao pamtit ću dok sam živ.

Zabio je gol i slavnom madridskom Realu u Hajdukovoj pobjedi 4:2 nad kraljevskim klubom u Splitu 22. lipnja 1971. godine. Mogao je otići iz Hajduka, zvala ga je Crvena zvezda, Dinamo, ali ljubav prema Hajduku bila je veća od svih ponuda. Ipak, kad je došlo vrijeme za pečalbu, otisnuo se put Njemačke u Schalke 04 za koji nastupa samo 7 utakmica i oprašta se od nogometa u 28. godini života.

Za A reprezentaciju Jugoslavije odigrao je kao nogometaš Hajduka od 1977. do 1978. godine 5 utakmica. Debitirao je 13. studenog 1977. godine protiv Rumunjske u Bukureštu u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo (6:4), dok se od reprezentativnog dresa oprostio 18. svibnja 1978. godine u Rimu u prijateljskoj utakmici protiv Italije (0:0).

U igri su ga nazivali borcem. Kao takav bio je u Domovinskom ratu od samog početka, od 8. kolovoza 1991. godine. Dugo je bio u vojsci gdje je bio i pomoćnik ravnatelja u Institutu pomorske medicine pri Hrvatskoj ratnoj mornarici.

Nikada nije želio biti trener, član uprave nekoga kluba, ili možda direktor. Kad se želio vratiti, pojedinci mu nisu dali. Prošle su godine, a vrijeme je učinilo svoje. Nakon tolikog razdoblja čovjek izgubi neke navike. Danas prati igru Hajduka kad može, ali ne kao obični gledatelj jer to nikada ne može biti. Nije moguće distancirati se od svog najdražega kluba u kojem je proveo devetnaest lijepih godina. Htio - ne htio, Mario je uvijek s Hajdukom, kao i Hajduk s njim.

Nikada se nije gurao pod svjetla reflektora. Drugi su skupljali slavu, a on nastupe, trofeje, pa čak i povijesne golove. Mario Boljat – broj 13!