Na sasvim osebujan način, dva su analitičara s portala Tribina.hr prikazala zašto se treba voljeti, odnosno mrziti lik i djelo Pepa Guardiole. Glasujte i vi tko ima bolje argumente
Na jednoj strani Mac316, na drugoj Cehtunger, oba analitičari s portala Tribina.hr, svaki su na svoj način objasnili zašto mrze, odnosno vole ono što u nogomet donosi Pep Guardiola. Ovako je to objasnio Mac316
'Ogolimo do kraja tu famu da se Guardiolu mrzi samo zato jer je uspješan, jer je to, kako se to kaže, hrvatski način.
analitičar je s portala Tribina.hr, čije sve teze o Guardioli možete pročitati OVDJE Mac316
Guardiola je svjestan 'legacya' koji je stvorio i sve bi dao da ga očuva, a svjestan je i sam da je uspjeh došao jako brzo i da nije on sam zaslužan za njega nego igrači koje je imao, ponajprije fenomenalni Messi. Da, Guardiola je osmislio i usavršio tu slatku igricu dodavanja do besvjesti, da, stvorio je nešto što se u jednom trenutku prepoznalo kao najbolje na svijetu, ali jednako tako se brzo našlo i odgovora na takvu igru. Čim su Barcini igrači malo pali, malo dobili na onome što volimo nazvati zasićenost, igra koju Pep preferira više nije bila čarolija za gledanje.
A Guardiola je i sam svjestan da je u ovoj fazi trenerske karijere još uvijek 'one trick pony', trener koji ima jedno oružje i ako ono ne prolazi izgubljen je. Jedina opcija kojom i dalje održava mit o sebi živim, je da preuzme najbolju momčad svijeta i nada se najboljem. Stoga – Bayern!
A taj Bayern… je dosadan do bola!
Možda netko voli gledati iživljavanja nad Freiburgom ili HSV-om gdje je Bayern toliko klasom iznad da se protivnik ne može sastati s loptom pa mu bez muke uvale 6 komada, možda je zanimljivo gledati susrete Lige Prvaka gdje veznjaci Bayerna mogu bez konkretnije prilike po pola sata razvlačiti loptu s jednog kraja terena na drugi, ali za mene je to korak na niže od prošle sezone. Po čemu je to Bayern zaista toliko bolji s Pepom? Rano su osvojili Bundesligu? Pa pokraj tri puta slabije BVB naspram prošle sezone i sa sljedećim najjačim konkurentom u Schalkeu, to nije podvig za pisati epove o njemu.
Malo tko zaslužuje uspjeh preko noći, da mu samo padne pred njega. Guardioli su se sretne zvijezde poklopile da je jedan od tih sretnika, ali dok se ne dokaže negdje drugdje osim u vođenju 'All Star' nogometnih momčadi, nad tim uspjesima će uvijek biti sjena potpuno opravdane kritike onih koji njegov stil ne vole. Tek ako svojom 'harlem-globetrotters' varijacijom najbitnije sporedne stvari na svijetu postigne uspjeh negdje gdje na raspolaganju nema apsolutno najbolji kadar igrača, tek onda može svim ovakvim hejterima kao ja začepiti usta. Drugim riječima, kad bude barem pola Mourinha.'
Ovako je to objasnio Cehtunger – zašto voljeti:
'Ogolimo do kraja tu famu da se Guardiolu mrzi jer radi loše, već se radi o čistoj hrvatskoj zavisti.
Puno možemo slušati i o tome kako Guardiola igra na sigurno, kako odabire samo klubove u kojima mu je uspjeh zagarantiran i sl. Ovo je suludo iz dva razloga. Prvo; ako je neki klub toliko dobar da je uspjeh zagarantiran, pa valjda će onda taj klub birati trenera, a ne trener njega! A valjda će onda i takav klub odabrati ono što misli da je najbolje.
Drugo; bi li Pep trebao odbiti izvrsno plaćen posao u najboljem klubu i odabrati npr. Dinamo i postaviti si za cilj pobijediti nekoga u Europi, jer se, eto, mora dokazati?! Ok, ajmo se odmaknut od nogometa pa će možda postati jasnije; pretpostavite da ste vi vrhunski financijski analitičar po vašem mišljenju, ali i po mišljenju drugih. Kada vam dođe ponuda za mjesto glavnog analitičara u velikoj multinacionalnoj banci, hoćete li zaista reći: 'Ne, ne, idem ja raditi u lokalni market kao knjigovođa jer se moram dokazati?'
Zapitajmo se: što mi želimo od nogometa?
Bayern je dosadan. Možda. Ako nam je to problem onda imamo problem sa samim konceptom igre. Cilj je jasan – zabiti više golova od protivnika slijedeći neka ograničenja (pravila) pritom. Za Barcu su govorili da su to beskonačna dodavanja, carinjenja lopte, da je to dosadno i sl., a sada se isto događa s Bayernom. Zanimljivo kako su oba ova kluba među najefikasnijima po broju postignutih golova. Valjda je ono što ljude muči što im pritom protivnici teško daju golove.
Pepova filozofija posjeda nije sama sebi svrha, već funkcionira dvojako. Defanzivno, oslanjajući se na osnovnu logiku koja kaže da protivnik koji nema loptu ne može postići gol, te ofenzivno, gdje se kroz posjed i kontrolu maksimizira vjerojatnost stvaranja šansi iz kojih će se postići gol. Razumijem da to ljudima može biti dosadno, no možda ne bi bilo loše da se posvete umjetničkom klizanju, gimnastici, plesu ili nekom obliku sporta gdje se direktno vrednuje izvedba, a ne nogometu gdje je ona zapravo samo sredstvo za postizanje cilja.'
