Iako je u srijedu donio odluku koju je dugo lomio u sebi, dan poslije ipak nije bio toliko sumoran, tužan... Odrađivao je trening u HSV-u kao i svakog dana.

'Nemam razloga za tugu. Odlazim ponosan, davao sam uvijek svoj maksimum i mislim da više od toga nisam mogao dati. Na svakom sam treningu dao sve od sebe, na svakoj utakmici jednako tako. Istina, možda žalim za onim periodom kada je reprezentaciju vodio Cico Kranjčar. Naime, on me je najbolje poznavao jer mi je bio trener u klubu, no ja sam prije SP-a u Njemačkoj imao tešku operaciju i nisam bio sto posto spreman. Tako da je to možda period zbog kojeg najviše žalim, barem što se mojeg doprinosa reprezentaciji tiče', rekao je u razgovoru za tportal.hr Ivica Olić

Kad ste već spomenuli izbornike, radili ste sa sedmoricom. Debitirali ste kod Jozića i zabili onaj 'ludi' gol Italiji na SP-u u Japanu i Koreji 2002., nakon kojeg niste mogli obući dres?

'Naravno, sjećam se tog gola, ali i svih koje sam zabio za reprezentaciju, jer ona mi je oduvijek bila svetinja. A što se izbornika tiče, činjenica je da sam radio s njih sedam i da mi je svaki od njih dao priliku. Kod svakih sam imao lijepih i ružnih trenutaka, ali svi su jednako zaslužni za moju karijeru.'

A koliko je zaslužan kulen, koji ste znali donositi na okupljanja reprezentacije?

'A kako ga ne bismo nosili jer bilo je iz Slavonije nekoliko nas koji smo odrastali na takvoj hrani. Ali nisu se bunili ni Dalmatinci, ha, ha.. No da netko ne bi mislio kako smo kršili reprezentativnu stegu, kulen i kobase smo znali jesti samo u posebnim trenucima, nakon utakmica.'

Jeste li ga ponudili igračima u Bayernu?

'I oni su ga probali i uživali u njemu, no ni približno kao ovi sada u HSV-u. Oni misle da se od toga trebaju najesti, a ja im objašnjavam da se kulen i kobase 'meze', da je to samo desert jer poslije njega možeš biti jako žedan', prenio je raspoloženi Olić.

Naravno, u takvom raspoloženju nije ni pomišljao govoriti o kraju karijere.

'Još uvijek uživam u treninzima i dok je god tako - neću najavljivati kraj. Istina je da sam se dogovorio s HSV-om da bih nakon ove sezone mogao tri godine raditi u omladinskom pogonu. Međutim, za takav rad trebao bih položiti tečajeve za A i pro licencu, tako da ću se posvetiti školovanju. Ali...'

Taj 'ali' se odnosi na moguću ponudu iz SAD-a?

'Da, iako nikad ne znaš što donosi sutra. Vidjet ćemo. I zato ne želim unaprijed ništa najavljivati.'

Ukoliko odete u SAD, nećete moći na Euro u Francusku, a najavili ste se na navijačkoj tribini?

'Jesam i želim otići. Imam osjećaj da je ova reprezentacija, jer bio sam dio nje 14 godina, možda i najspremnija za neki veći iskorak. Naravno, tu postoji puno faktora, ali s obzirom na koncentraciju kvalitete, znanja, iskustva, ali i mladosti, vjerujem da mogu napraviti nešto. Naravno, nije ovo stavljanje nikakvog imperativa. Jer mi smo se uvijek nečemu nadali, pa smo ranije dolazili kući nego smo planirali i bili smo uvijek potišteni. Čini mi se da turnirskom sustavu natjecanja nismo baš najbolje prilagođeni jer uvijek imaš jednu lakšu utakmicu u skupini, pa nakon tri, četiri dana novu utakmicu, a mi smo se uvijek ili, bolje rečeno, gotovo uvijek u tim zadnjim dvobojima morali spašavati.'

Nakon vašeg odlaska otvara se mjesto u napadu, ali straha za nasljednika ne bi trebalo biti?

'Ni govora, jer svi igrači koji su pozivani su odlični. Teško mi je reći tko je najsličniji meni, ali svatko od njih ima svojih kvaliteta i odličnih karakteristika. Drugačijih smo profila, ali znam sigurno da za reprezentaciju ne treba brinuti'.

Svojevremeno se spominjao i Vaš povratak u Hrvatsku, točnije u NK Zagreb, koji je u velikoj krizi?

'Znam da se nešto pisalo i uistinu je bilo nekih razmišljanja, ali prije svega kao da se vratim igrati. Ipak, ništa se nije relazirialo, a hoće li se za koju godinu, da dođem raditi u neki od klubova, zasad o tome uopće ne razmišljam. Naravno, ni ne isključujem kao mogućnost', završio je 36-godišnji Ivica Olić.