Već i sam plasman na SP velik je uspjeh, ali kada ste već tamo, valja nešto i postići, otkinuti nekome bod ili barem zabiti gol. Dosadašnjih 19 izdanja svjetskih nogometnih smotri dalo je dovoljan broj antijunaka, a izdvojit ćemo njih pet.

Prva među jednakima je Bolivija. Dva su puta Bolivijci došli na SP i u šest nastupa uzeli samo jedan bod. Osim tih 0:0, uljepšali su i gol razliku na konačnih 1:20, kada su u zadnjem nastupu golom Erwina Sancheza smanjili na 1:3 protiv Španjolaca.

El Salvador je također došao dva puta, no upisao je čistih šest poraza. Primio je dva gola više od Bolivije, a jedini gol za El Salvador zabio je Ramirez u ponižavajućem porazu od Mađarske koja je tu reprezentaciju 1970. svladala sa 10:1.

Najlošiji pojedinačni nastup upisao je Zair (današnji DR Kongo) koji je debitirao 1974. i u tri poraza upisao rekordno lošu gol razliku od 0:14. Ipak, to iskustvo im je pomoglo da dva mjeseca kasnije postanu afrički prvaci. Afrika tada još nije bila konkurentna.

A 1994, samo deset godina prije nego će postati europski prvaci, u rangu s ostalima nisu bili ni Grci. Njihov jedini nastup (do ljeta, kada će pokušati drugi put) na prvenstvima završio je s tri poraza i gol razlikom 0:10. Sinovi Zeusa zasad su u povijesti ovoga natjecanja zapamćeni samo kao momčad kojoj je zadnji gol zabio Diego Maradona.

Prvu petorku zatvara Kina. Boro Milutinović došao je na pet natjecanja u nizu s pet različitih zemalja, neki će reći – jednom previše. Posljednji pokušaj bio je s Kinezima u Japanu i Koreji, a domaćini su se mogli naslađivati s tri uvjerljiva poraza njihovih golemih lokalnih rivala. Kina je primila devet golova, nije zabila nijedan i u rubrici bodova ostala joj je logična nula.

Dugo je u ovim izborima dominirala Južna Koreja. U prvih 14 nastupa nisu postigli nijednu pobjedu, a četiri remija su izborili s ukupnom gol razlikom 11:43. Ipak, tada je došla 2002. i domaći teren koji su iskoristili za odlazak u polufinale pod vodstvom Hiddinka. Oni su tada zaključili da nije važno samo sudjelovati.