Chelseajevi igrači proslavljali su trofej, navijači su pjevali 'We know what we are, we know what we are, champions of Europe', John Terry čak se presvukao u dres i dignuo pehar zajedno s Frankom Lampardom iako uopće nije igrao u finalu, a Rafa je čitavo to vrijeme tiho i dostojanstveno stajao postrance. Druge momčadi nose trenera na ramenima i bacaju ga u zrak, a njegova mu je tek na nekoliko sekundi dopustila da se poigra osvojenom 'kantom' – podigao ju je sam i bez velikog trijumfalizma, a onda vratio igračima.

No tako se morao osjećati tijekom cijele sezone, samo što do sada nije bilo proslave niti prilike da se pred kamerama ogoli sav apsurd njegove situacije. Dok su konfeti još letjeli posvuda po terenu Amsterdam Arene, menadžer je, možda i prvi put tijekom svog mandata u Chelseaju, pozdravljen pljeskom i skandiranjem. 'Vidio sam da su svi sretni', rekao je. 'Pa sam i ja bio sretan'.

Paradoks je u tome što je njemu vjerojatno najviše od svih u klubu bilo stalo do ovog trofeja – momčad je još lani osvojila onaj 'pravi', u usporedbi s kojim ovaj nije ni najmanje 'napet', gazda Abramovič nije se ni pojavio na ovom finalu, a Europska je liga u najvećem dijelu engleske medijske i navijačke stvarnosti tretirana kao šala ili kao utješna nagrada za luzere.

U današnje vrijeme nogometa kao hipermedijskog spektakla, treneri su podjednake – ponekad i veće – zvijezde od samih igrača. Ali samo neki od njih: dok redakcije već počinju sliniti nad pričom o vrlo mogućem susretu Mourinha i Guardiole u europskom Superkupu sljedeće sezone, ranije nego što se itko mogao nadati, Benitezu će još danas biti posvećena pokoja kolumna i odano mu priznanje da – ako ništa drugo – zna što radi. No nitko neće plakati za njim.

Nikad, čak ni u danima ponosa i slave s Liverpoolom, on nije bio posebno popularan i voljen; jučer se u pjesmama Chelseajevih navijača u Amsterdamu našao 'The Special One', a ne on; za deset ili dvadeset godina, neka će se nova generacija njega posljednjeg sjetiti kad bude nabrajala trenere koji su Bluesima donijeli trofeje. Na Stamford Bridgeu Rafa nikad nije bio prihvaćen – uostalom, pamte ga kao rivalskog trenera koji ih je zaustavio na putu do vrha Europe onda kad su bili najjači – niti će ikada biti poštovan.

Lako je danas suosjećati s trenerom koji je tu bio samo kao prijelazno rješenje i koji odlazi da bi ga zamijenio nekadašnji ljuti rival. Ali treba imati na umu i da je spoj Chelseaja i Beniteza od početka bio brak iz interesa: klub je tražio veliko ime, a on ekipu koja mu može vratiti respekt i ugled poslije potpunog debakla u Interu.

Preuzeo je momčad u krizi i u generacijskoj tranziciji, naslijedio roster nafilan novim mladim kreativcima koji nisu bili baš vični obrani, a u napadu oslonjen isključivo na Fernanda Torresa, rekordera po broju pošalica koje su ikad zbivane na račun nekog centarfora. I svejedno ih je uspio dovesti u red – dovesti do europskog trofeja, a u prvenstvu do mjesta koje vodi u Ligu prvaka, što je realno još i veći uspjeh.

Za nekoga čija je ostavka zazivana od prve utakmice, tko je rutinski nazivan 'The Interim One' (Privremeni), 'Rumenko' i 'Debeli španjolski konobar', obavio je prilično dobar posao.