Cedevitine primjedbe na raspodjelu gradskog novca za sport, nejasne kriterije te politikantstvo pri dodjeli proračunskog novca dobile su pojašnjenje, no ni blizu zadovoljavajuće za šefove trenutačno najstabilnijeg hrvatskog košarkaškog kluba
Iz Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport su činjenicu da su 15 milijuna kuna dodijelili Ciboni, osam i pol Zagrebu, a Cedeviti ništa, objasnili ovako:
'Radi se o novcu namijenjenom sanaciji gradskih klubova koji su se našli u financijskim teškoćama.' Objašnjenje je potpisao pročelnik ureda Ivica Lovrić, ujedno i predsjednik Cibone.
No kategorija za sanaciju ne postoji u proračunu. Jedine su ona za redovno poslovanje klubova i ona za razvoj vrhunskog sporta, no Cedevita nije ni u jednoj.
Priopćenje Cedevitinog direktora Krešimira Novosela prenosimo u cijelosti.
'U raspodjeli gradskih sredstava namijenjenih sportu u Gradu Zagrebu nitko od nadležnih ne vodi računa o kriterijima po kojima se ta sredstva raspodjeljuju. Jednako kad je riječ o kriterijima koje propisuju same gradske institucije kao i kad su posrijedi kriteriji koje bi nalagala zdrava logika. Na ovakav zaključak kao i na ovu reakciju neposredno nas navodi odgovor iz Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport na žalbu KK Cedevita na postupak raspodjele sredstava za 2011. godinu.
Naime, na argumentirani prigovor KK Cedevita kako se sredstva Grada dodjeljuju prema suspektnim iii nepostojećim, a u svakom slučaju nikako prema definiranim kriterijima kad je riječ o proračunskim sredstvima za gradski sport, čelništvo Gradskog ureda odgovara kako u slučaju najprije 15 milijuna kuna dodijeljenih KK Cibona, a potom 20 milijuna kuna raspoređenih na KK Zagreb, RK Zagreb, VK Mladost l nekolicinu manjih sportskih klubova, nije riječ o sredstvima za vrhunski sport, nego o proračunskim sredstvima namijenjenim sanaciji gradskih klubova koji su se našli u financijskim poteškoćama. Ovakvo obrazloženje nužno se susreće s nekoliko problema.
Najprije valja istaknuti, što je svakom upućenom u tematiku dobro poznato, kako gradske proračunske kategorije kad je riječ o financiranju sporta i sportskih klubova u Gradu Zagrebu ne poznaju kategoriju sanacije. Jedine kategorije koje Grad u tom smislu poznaje jesu a.) razvoj vrhunskog sporta i b.) redovno poslovanje klubova. Da stvar bude gora, Grad preuzima potpunu odgovornost za neracionalno upravljanje klubovima koje sanira. To pokazuje i izjava predstavnika Gradskog ureda na prosinačkoj Skupštini Zagrebačkog sportskog saveza kako su klubovi kojima je novac dodijeljen imali u planu gradska sredstva kad su planirali svoje aktivnosti, te su uslijed neisplate proračunske stavke za vrhunski sport u 2011. rečeni klubovi ušli u dubioze.
Ovo, međutim, nije jedina nelogičnost. Kad bismo i bili tako uviđavni i prihvatili sanacijske argumente, iako je riječ o javnim sredstvima poreznih obveznika u Gradu Zagrebu, zdravorazumski se postavlja pitanje po kojem kriteriju se onda radi sanacija. Riječ je, naime, o iznosima koji su značajni ne samo na gradskoj razini, nego dapače i na razini države. Složit ćemo se da bi 35 milijuna kuna poreznih obveznika mnoge radnike propalih poduzeća zadnjih mjeseci lišilo zadovoljstva da budu unesrećeni junaci središnjeg Dnevnika. Ova bi se sredstva, umjesto na sanaciju financijskih dubioza klupskih uprava, mogla puno smislenije utrošiti na stvarni razvoj i popularizaciju sporta u Gradu Zagrebu.
Konačno, kad bismo sve ovo prihvatili bez pogovora, sve ne bi li klubovi koji su se doveli u dubioze opstali i prosperirali, i dalje ostaje pitanje koje je valjda moguće da si ne postave jedino oni koji troše javni novac, koji sami nisu zaradili. Nitko se, naime, raspodjeljujući gradski novac za sanaciju nije zapitao - postoji li neki plan sanacije? Postoji li neko jamstvo, zalog ili obaveza da klubovi koji su sanirani neće morati u sanaciju i dogodine? Kako znamo da će njihovo poslovanje biti uredno?
Izgleda kao da se nikoga ne tiče to što je gradska blagajna stalno iznova štaka dijelu klubova koji se ponašaju kao raspamećeni bogataši jer im se to dopušta, dok su drugi klubovi istog organizacijskog statusa i jednako sportski uspješni isključeni iz utakmice za gradska sredstva, iako se u svim drugim utakmicama ravnopravno natječu. Tako je jedino i moguće da, primjerice, KK Cedevita ponekad ne postigne dogovor o angažmanu s određenim trenerom ili igračem zbog previsoke cijene za mogućnosti kluba, dok drugi konkurentni klubovi 'u sanaciji', a svim financijskim dubiozama, nemaju takvih izazova pa dogovor postižu puno lakše. Zato iznova apeliramo na institucije da zaista hitno rasprave jasne kriterije kojih bi se onda svi beziznimno trebali i pridržavati, a kako bi se sport u Gradu razvijao na zdravim temeljima.'
