Rijeka ima problem traženja identiteta. Nakon što smo odgledali europske nastupe neshvatljivo je da se Rijeka tako sramežljivo zadovoljava drugim mjestom i da niti ne priča o nekom ozbiljnijem napadu na Dinamo. Još gore od toga da ne priča o tome je da to ni ne pokazuje kao što smo vidjeli u nedavnom derbiju. Rijeka je po svim kriterijima jača momčad od Dinama osim po samopouzdanju. Ono što je Dinamo na europskim terenima je Rijeka na domaćim, kao da godine i godine igranja u srednjoj klasi lige bez mogućnosti pristupa vrhu kod Hajduka i Dinama koče Rijeku da shvate da su ta vremena prošlost i da su danas oni, ako ne na višoj razini, onda na barem jednakoj i da imaju puno pravo se postaviti tako.

Riijeka je svoj identitet našla u nogama Andreja Kramarića koji je zaista odigrao odličnu sezonu, ali Matjaž Kek nije uspio u tijeku sezone modificirati igru da koristi Kramine kvalitete, ali ujedno i priprema teren za njegov eventualni odlazak. Sjetimo se samo kraja prošle sezone kad je Leon Benko bio daleko prvo ime Rijeke, ali je već tada Kramarić bio ubačen u momčad i davao veliki doprinos rezultatu te se pripremao za glavnu ulogu ove sezone. Ovog puta to nije uspjelo, na horizontu ne postoji

vidljivi nasljednik Krame niti model kako će Rijeka igrati bez tog sjajnog napadača. Jer, da se ne lažemo, da sve u Rijeci ostane isto, da nitko drugi ne ode i da se igra jednako, ogromna je razlika hoće li takvu igru u špici napada završavati Kramarić ili Josip Ivančić, Krstanović, pa čak i najavljivani Ante Rebić kao moguće pojačanje. Tko god uskoči u igru nakon Kraminog odlaska morat će pokušati dostići nemoguće standarde, a da se igru modificiralo u međuvremenu, dok je Krama još tu i dok može spašavati stvar ako nešto i zaškripi, tranzicija bi bila lakša, kao sa Benkom i njegovim odlaskom.

Hajduk je pak u svom vlastitom 'Groundhog day'-u u kojem se svaki dan budi iznova i iznova, nekad ga završi uspješnije nekad ne, ali se teško kreće naprijed. Potpuno shvaćam težinu trenutka i ne očekujem čuda, ali ono što se moralo napraviti da se nazire bolja budućnost se nije napravilo. Hajduk i dalje ne uspijeva profilirati mlade igrače koji bi pokazali da su velika budućnost kluba i da eventualno mogu pravim transferima ojačati klub financijski. Svi pokušaji da se razni Vlašići, Malokui, Mikanovići Bašići prikažu kao potencijali su završili samo na kratkim bljeskovima i povratku u anonimnost. Hajduk i dalje nose igrači koji su praktički na odlasku i koji neće napuniti blagajnu velikim svotama jer ili im ističe ugovor ili dijele odštete sa klubom.

Financijski problemi ne mogu biti izgovor za to da Hajduk ne uspijeva stvoriti nekog svog Kovačića, Halilovića ili Jedvaja. Ne moraju otići za 10 ili više milijuna jer nemaju pogodnosti guranja u reprezentaciju niti igranja Europe, ali za našu ligu bi neki 17 i 18-godišnjaci morali biti dovoljno dobri da budu nositelji igre kluba koji niti nema ambicije napadati naslov. Opet će se dogoditi isto, klub će nositi Sušić, Maglica i Milevski, na kraju sezone će sva trojica otići za male novce, a mladi igrači neće biti isprofilirani do točke gdje se njima može povjeriti momčad. Pa će se ponovno dovesti nekoliko pojačanja od 20 i nešto godina iz Osijeka, Belupa ili iz BiH, možda će pokoje nešto i vrijediti, ali se ponovno neće razvijati domaći igrač u nositelja igre i neće mu se povećati vrijednost do spasonosne cifre za prodaju.

Koliko god se financijski i drugi problemi gurali u prvi plan, Hajduk se mora suočiti s istinom da negdje u procesu razvoja tih igrača ozbiljno šteka, a to ne može biti krivnja na nedostatku novaca. Hajduk igra utakmice, nema osobito jaki kadar, ništa ne priječi da se trojica ili četvorica mladih nametnu kao ne samo članovi prvih 11 nego i važni prvotimci, igrači koji rade razliku, ali to se ne događa. Dok ne riješe taj problem o nekim ciljevima van održavanja iznimno visoke predanosti na terenu i pokazivanja mišića objektivno jačima od sebe nema ni smisla pričati.