Poznato je kako je poraz 3:0 od Španjolske, na otvaranju Eura, jedan je od najtežih u povijesti hrvatske reprezentacije na velikim natjecanjima. No, je li sve tako crno? U našoj analizi zaključaj je kako ovo nije katastrofa Hrvatske...
Hrvatska je treći put zaredom izvukla deblji kraj protiv Španjolske. Hrvatska je ponovila svoj najteži poraz na europskim prvenstvima (0:3 izgubili smo i protiv Portugala 1996.). Hrvatska je odigrala najgore poluvrijeme otkako je Zlatko Dalić izbornik. Svaka od tih rečenica točna je i nosi svoju težinu, ali nakon ovakvog poraza bitno je zadržati i dozu zdravog razuma.
>> Izbornik Dalić bio je brutalno iskren nakon teškog poraza: To nismo smjeli dopustiti!
Hrvatska i dalje ima otvoren put prema osmini finala - pobjeda protiv Albanije i bod protiv Italije bit će gotovo sigurno dovoljne, ali, što je još bitnije, Hrvatska nije danas izgledala onako loše kao što rezultat sugerira. To na prvu djeluje malo blesavo; uostalom, kada primite tri komada u jednom poluvremenu na svojoj prvoj utakmici na Europskom prvenstvu, teško da to može biti slučajno. Ali Hrvatska nakon današnjeg poraza neće naglo postati drugačija reprezentacija. Neće izgubiti svoje snage i slabosti. A upravo je jednu od njenih najvećih (možda i jedinih) slabosti iskoristila je Španjolska danas u Berlinu.
Raspored i rezultati Eura 2024.
vezane vijesti
Kako? Da odgovorimo na to pitanje, potrebno je baciti pogled na drugu stranu terena. Španjolska je između 2008. i 2012. napravila najveću reprezentaciju u povijesti nogometa; jedinu koja je osvojila tri velika natjecanja u nizu. Bila je to momčad Andresa Inieste i Xavija Hernandeza, Xabija Alonsa i Davida Silve, Sergija Busquetsa i Sergija Ramosa. Momčad koja je igrala kao Barcelona s mišićima Real Madrida, momčad koja je apsolutno dominirala utakmicama. Ta reprezentacija doživjela je vrhunac 2012. kada je s 4:0 istorpedirala Italiju u finalu Eura. Ali nakon toga krenuli su porazi; ispadanje u grupnoj fazi u Brazilu 2014., debakl protiv Talijana u Francuskoj 2016., ispadanje od Rusije nakon penala 2018. pa od Maroka u Katru 2022. Zajednički nazivnik tih poraza uvijek je bio isti; Španjolska je dominirala, Španjolska je stvarala šanse, Španjolska je kontrolirala utakmice, Španjolska je gubila.
Nije tajna da je ovo neka drugačija Španjolska, ali nije zgorega podebljati da je ovo prva velika pobjeda Španjolske s potpuno ne-španjolskim pristupom. Tko je imao veći posjed lopte? Hrvatska. Tko je imao bolje šanse? Hrvatska. Tko je, u konačnici, ostavio bolji dojam? Hrvatska.
To sada djeluje kao prazna utjeha, ali Hrvatska se nije osramotila, unatoč groznom rezultatu. To je fundamentalna karakteristika nogometa; rezultat vrlo često nije realan pokazatelj kvalitete na terenu. Da se razumijemo, to ne znači da je Hrvatska zaslužila pobijediti, ali znači da ovo definitivno nije katastrofa kakvom će se ona neminovno prikazivati u narednim danima.
U čemu je onda riječ? Španjolska je na čudan način odigrala poput Hrvatske, koja je na sličan način, budimo realni, stvorila sve svoje uspjehe između 2018. i 2023. Vatreni su pod Zlatkom Dalićem rijetko kada dominirali, rijetko kada u potpunosti kontrolirali utakmicama; uostalom, jedno finale, jedno polufinale Svjetskog prvenstva i jedno finale Lige nacije izboreni su bez jedne pobjede u nokaut fazi u regularnom dijelu utakmice. Hrvatska je na tim turnirima pokazala zavidnu razinu kontrole u krucijalnim trenucima utakmica. Sjetite se samo izjednačujućeg pogotka Ivana Perišića protiv Japana i Brune Petkovića protiv Brazila u Katru, sjetite se Perišića protiv Engleske u Rusiji i Andreja Kramarića protiv domaćina na istom turniru. Hrvatska niti u kojoj od tih utakmica nije bila 'bolji' suparnik, prema klasičnoj definiciji tog termina. Ali je znala iskoristiti sve što joj je palo pod noge.
Danas ju je upravo tim pristupom pobijedila Španjolska, reprezentacija koja ne bi 'rebala' tako igrati, koja bi 'trebala' gajiti određenom stilu i dojmu. Španjolska? Španjolska ne bi trebala imati lošije šanse na utakmici, manji posjed, ali svejedno pobijediti 3:0! Ali upravo to je napravila. Naučila je svoje lekcije iz Rusije i Katara, prilagodila se, i, ironično, razbila hrvatsku njezinim oružjem.
Pogledajte samo prvo poluvrijeme; u ovo doba prije tri godine Unai Simon svaki posjed započinjao je kratkim pasom prema jednom od svojih stopera ili veznih igrača. Danas je svaku loptu ispucavao daleko u hrvatsku polovicu. Španjolska je znala sjesti pliće i prepustiti posjed i rizik Hrvatskoj: prvi gol zabila je nakon kontre iz dva poteza; Fabian Ruiz na Alvara Moratu, s jedne polovice na drugu. Drugi nakon trenutka inspiracije Ruiza i akcije koja bi nekad završila sa stotinu dodavanja. Treći iz - prekida.
Hrvatska je do prvog primljenog gola bila bolja momčad; Hrvatska je utakmicu završila s boljim prilikama, Hrvatska je izgubila. To nije paradoks, to je reprezentativni nogomet. Ali, ako ste bili spremni slaviti kada su ovakve utakmice odlazile na hrvatsku stranu, onda nemojte zazivati pakao kada dobijemo po nosu u obrnutoj ulozi. Englezi bi rekli: 'what goes around, comes around'.
