Zagrebačka Cibona harala je Europom sredinom 80-ih godina kada je u dva navrata postala prvakom Europe (1985. i 1986.). Izgradnja velike momčadi započela je zahvaljujući vizionaru Mirku Novoselu, a uz njega su stasali i mnogi drugi trener. Jedan od njih svakako je i Željko Pavličević koji je u podcastu Sportkluba govorio o počecima velike Ciobe, prvim trofejima, dolasku u klub Dražena Petrovića, a ispričao je i nekoliko zanimljivih anegdota. Uz njega gost je bio i kroničar Cibone Zoran Kovačević koji se prisjetio nekih, iz današnje perspektive, nevjerojatnih detalja.

'Ne smijemo zanemariti onu dalju povijest Cibone. Klub je kroz godine često mijenjao ime, čak je jedno vrijeme skoro i nestao, ali ga je spasio pokojni Vladmir Anzulović. Dolaskom Pere Zlatara klub se regenerirao, a onda dalje od 1975. o čemu ćemo pričati, to su sve također prije njih bile igračke veličine', prisjetio se 69-godišnji Pavličević.

'Klub je promijenio ime nakon što su četiri tvrtke odlučile investirati (Franck, Badel, Kraš i Voće). Kao Lokomotiva, koja je životarila, prije nego što ju je Anzulović spasio. Došao je Mirko Novosel, iako treba reći kako je imao i ponudu iz talijanskog Varesea, i otud je krenula takva priča gdje se rodila jedna sportska bajka', nadovezao se Kovačević, inače autor legendarne knjige 'Vukovi s Tuškanca'.

Prisjetio se Pavličević, koji je u Ciboni prošao sve od mlađih uzrasta do vođenja prve momčadi, svojih početaka uz učitelja Mirka Novosela.

'Mirko je bio katalizator da se taj politički vrh na čelu sa Šajberom ujedini da bi se na kraju nešto moglo napraviti. Vjerovali su u Novosela da će u budućnosti imati kvalitetne rezultate. Biti pomoćni trener Mirku Novoselu je jedna prava mala avangarda. Devet godina sam bio pomoćni trener. Prekretnice su bile dolasci Novosela, Kreše Ćosića i Dražena (Petrovića). Stvarala se ta jedna struktura na čelu s Novoselom, išlo se korak po korak, pa igrači poput Nakića, Knege, Ace Petrovića i slično', kazao je Pavličević prisjetivši se jedne neobične situacije, kakva je danas nezamisliva.

Naime, u sezoni 1984/85. Pavličević je bio glavni trener u prvenstvu i Kupu, dok je klub u tadašnjem Kup prvaka vodio Mirko Novosel. Objasnio je kako je došlo do toga….

'To je jedna raritetna situacija. Mirko je već počeo sve više biti angažiran oko Univerzijade. Normalno da to nije uobičajena situacija, ali je bila uspješna jer smo osvojili tri trofeja. Glatko smo dobili finale u Ateni (protiv Reala 1985, op.a.), pa nitko to ni ne spominje. Mi smo te godine preko Partizana i Zvezde osvojili lako to finale. Što se tiče dolaska Dražena, mi da nismo osvojili prethodne godine to što smo osvojili, on ne bi došao. U početku su svi bili skeptični oko njega jer je bio mlad, ali ta generacija igrača je njega prihvatila kao vođu. Vidjelo se da taj dečko može napraviti u nekakvom trenutku nešto i tako je ispalo. Nije bilo nikakvog ega oko Dražena, i to je važna stvar zbog homogenosti. Publika se jednostavno poistovjetila s takvim klubom, to je postao jedan pokret. Ima jedna zanimljivost oko svega toga, poslije svake utakmice Cibone mi smo plaćali kazne jer je bilo previše ljudi. To je bilo nešto posebno u odnosu na danas', dodao je Pavličević koji je nakon Cibone vodio velike klubove kao što su TAU Vitoria, zatim Jugoplastika (tada POP 84), Panathinaikos, Zagreb, a dugo godina radio je i u Japanu.

Naravno, posebno će mu u sjećanju ostati sezona 1985/86. kada je postao glavni trener Cibone s kojom je otišao do trona europskog prvaka u Budimpešti pobjedom protiv Žalgirisa, ali je nedugo nakon toga u trećoj odlučujućoj utakmici finala Jugoslovenskog prvenstva u Zagrebu izgubio od Zadra.

'Budimpešta je bila tzv. klimaks čitavog rada kluba svih tih godina. Dobili smo praktički reprezentacijuSSSR-a', kazao je Pavličević.

Prisjetio se i tih utakmica, a posebne one iz Jazina kada je u zadnji tren odlučeno da Dražen Petrović neće igrati zbog straha od treće tehničke greške (ne bi smio igrati majstoricu u tom slučaju, op.a) te lakše ozljede gležnja. Na koncu se Zadru ukazao Petar Popović koji je u drugom poluvremenu te u dva produžetka ubacio 35 koševa i odveo Zadar do pobjede 111:110 i povijesne titule prvaka Jugoslavije.

'Mi smo to finale zasluženo izgubili jer smo imali naših kalkulacija, ali i malo peha. Naša je bila krivnja... Dražen? Rekli smo da je bolje da drugu utakmicu preskoči, a nakon toga smo u toj utakmici dva produžetka i za jedan šut izgubili. To je takav sport!'

Cijeli podcast pogledajte OVDJE.