U konkurenciji šesnaest vrhunskih momčadi, jednoj se mora poklopiti popriličan broj stvari kako bi otišla do kraja - prava forma, fizička spremnost ključnih igrača, malo sreće i sudačke pomoći, a ne škodi ni imati nekoliko igrača svjetske klase koji jednim potezom mogu riješiti utakmicu. Upravo su tih pet čimbenika smatramo ključnima kako bi se osvojila Liga prvaka. A koliko su važni i na koji način, pročitajte u nastavku...

Pravilno tempirana forma
Za razliku od nacionalnih liga, u Ligi se prvaka rijetko na kraju grupne faze natjecanja i početkom zimske stanke može odrediti jasan favorit za naslov. Ekipa koja u knock-out fazi pronađe najbolju formu najčešće je prvak. Prošlogodišnji prvak Inter najbolji je primjer budući da je osvojio Ligu prvaka nakon što je u grupnoj fazi 'visio' doslovce do zadnje minute zadnjeg dvoboja. Također su zorni dugogodišnji uspjesi Liverpoola i Milana, momčadi koje bi redovito zaostajale u domaćim ligama. Njihovi su treneri očito čuvali igrače za proljeće, kada se zahuktava ovo natjecanje.

Ozljede i izostanci
Tko zna kako bi završilo prošlogodišnje polufinale da su za Barcelonu igrali potpuno zdravi, a ne tek oporavljeni Messi i Ibrahimović. Kada se pogleda unatrag, klubovi osvajači Lige prvaka redovito su u zadnjim fazama natjecanja nastupali u najjačem sastavu. A koliko izostanak ključnog igrača znači, pokazalo je finale 2003, možda i najdosadnije prošlog desetljeća. Svi se slažu kako bi ono imalo sasvim drugi tijek da je za Juventus igrala najveća zvijezda Pavel Nedved, koji je potpuno nepotrebno zaradio drugi žuti karton u polufinalu. Koliko god dugačku klupu imali, ključne je igrače nemoguće nadoknaditi.

Sreća
Kada se odluka o prolasku u sljedeći krug natjecanja donosi u samo 180 minuta, a o pobjedniku u samo 90, tada je sreća nužno faktor koji odlučuje. Dvije su utakmice jednostavno premalo da bi se među jednako kvalitetnim takmacima odlučilo tko je definitivno bolji i zbog toga će sreća uvijek igrati neku ulogu, utoliko više ako se samo sjetimo da su se tri finala u posljednjem desetljeću odlučivala na jedanaesterce. Primjerice, što drugo reći za prošlogodišnji Bayernov put prema finalu - u osmini finala protiv Fiorentine imali su i povoljne sudačke odluke i puno sreće, kao i u četvrtfinalu protiv Manchestera.

Sudačke odluke
Rijetke su one ekipe koje su uspjele otići do kraja u Ligi prvaka, a da barem u nekom trenutku nisu imale vjetar u leđa od sudaca. Pa tako je prošle godine Inter imao vjetar u leđa protiv Barcelone (gol iz zaleđa i nedosuđeni čisti jedanaesterac), 2003. Porto je prošao Manchester nakon što je Scholesu poništen potpuno regularan pogodak, a najjasniji je primjer polufinalni dvoboj Chelsea-Barcelona (2009), kada je sudac trebao i morao dosuditi barem jedan od pet potencijalnih jedanaesteraca. Utakmice su do te mjere izjednačene i pune ritma da su sudačke pogreške u neku ruku i razumljive, nesreća je samo što su ponekad i odlučujuće.

Individualna kvaliteta
Za kraj treba reći kako pomaže imati i kvalitetne pojedince koji na sebe preuzimaju odgovornost. U posljednjih pet godina od četvrtfinala, pa nadalje u konkurenciji ostaje uglavnom istih desetak ekipa. Samim time, ne postoji puno taktičkih varijanti koje se mogu postaviti pošto se ekipe odlično poznaju i svaka pokušava nametnuti svoj tempo igre. U takvoj situaciji, upravo su individualni bljeskovi ono što često čini razliku između pobjede i poraza. Oni ostaju onaj moment nepredvidljivosti koji se ne može uračunati ni unutar jednog sistema i zbog kojeg postoje igrači koji znaju igrati i rješavati velike utakmice.