Prilično je lako detektirati koje su jake, a koje slabe strane momčadi Srbije, s kojom se 'vatreni' susreću za točno dva tjedna. To što imaju odličnu obranu i puno lošiji napad čak i nije toliko važno kao pitanje veznog reda – jer on u pravilu odlučuje utakmice. Srbi su najjači na bokovima, a najslabiji u sredini, njihova formacija dosad je najviše sličila na 4-2-3-1, s dvojicom 'razbijača' u sredini i vrlo potentnim bočnim braničima i krilima.

Hoće li naš izbornik Štimac njihovom (a nekoć davnom našem) Mihajloviću suprotstaviti sastav u formaciji 4-4-2 ili 4-2-3-1? Pokušajmo, dok je glava još koliko-toliko hladna, analizirati što bi bilo bolje...

U slučaju da se Štimac odluči za 4-4-2, Srbija će – kako god okrenete – imati igrača više u sredini. Pitanje je koliko se to može nadomjestiti izlascima prema naprijed naših bočnih braniča i kretanjem dvojice napadača koji bi u tom slučaju zaista morali ostaviti dušu na terenu – povlačiti se i ubacivati između linija, izvlačiti se na stranu kako bi na sebe navukli suparničke obrambene igrače i otvorili prostor za naše veznjake, vršiti konstantni presing u situacijama kad Srbi započinju napade...

Za očekivati je da bismo, s dobro pokrivenim bokovima i igračem manje u sredini, teško dolazili u završnicu i imali dosta problema s upućivanjem 'kvalitetnog okomitog pasa', a napadači bi se nakon nekog vremena umorili, što bi sigurno utjecalo na njihovu koncentraciju prilikom realizacije.

Ništa od toga, naravno, ne znači da bi taktika nužno bila neuspješna: utakmice nerijetko odlučuju pojedinačne greške ili trenuci nadahnuća koji posve mogu okrenuti situaciju na terenu. Međutim, logika suvremenog nogometa navodi na zaključak da formacijom 4-4-2 protiv Srbije ne bismo stvorili prednost ni u jednom segmentu igre i da bi nam tako bilo znatno teže ostvariti željenu dominaciju i pobijediti. 4-2-3-1 je, uostalom, nastao kao odgovor i protuotrov za sustav s dvojicom napadača.

S druge strane, formacija s jednim isturenim napadačem donosi neke jasne prednosti – posebno ako je taj Mario Mandžukić. On je u ovom trenutku jedan od najopasnijih napadača u Europi i bila bi velika šteta ne staviti u službu momčadi njegov puni potencijal, koji se nesumnjivo ostvaruje u situaciji kad je u samoj špici, gdje cijele sezone igra za Bayern. Mario je toliko dobar da obavlja posao za koji su nekad trebala dvojica – on može trčati i vršiti presing na zadnju liniju ako treba i dvije utakmice u komadu, a ipak je dovoljno snažan, snalažljiv i ubitačan da i pored dvojice stopera realizira prilike. U igri glavom teško mu je naći premca.

Nije li lakše pokrivati jednog nego dvojicu napadača, netko će pitati. Pa u pravilu nije, jer taj jedan (pogotovo ako je pravi), otvara prostor za ulaske igrača iz drugog plana i iskorištavanje prostora između suparničkog veznog reda i obrane. Kod 4-2-3-1 posebno je važno kakav profil nogometaša igra iza špice. Može to biti drugi, povučeni napadač, gdje sustav više sliči na 4-4-1-1 – kao, primjerice, Danny Welbeck za United protiv Real Madrida, koji je odradio ogromni defenzivni posao zakočivši Xabija Alonsa, a u napadu se inteligentno ubacivao iz drugog plana. Ivica Olić možda bi bio kandidat za tu rolu kad bi Srbija imala igrača iole na tragu fantastičnog Španjolca – budući da nema, neusporedivo bi korisniji bio netko s boljom tehnikom i osjećajem za prostor.

Eduardo je takav igrač, ali njegov defenzivni doprinos obično je vrlo skroman i pitanje je možemo li si ga priuštiti – tu bi trebalo vrlo pomno odvagnuti prednosti i nedostatke. Mladen Petrić zvuči kao vrlo zanimljivo rješenje i iznenađenje za suparnika, kad bi bio u formi i posve spreman za taj zadatak, ali to je nešto što će jedino izbornik moći procijeniti. Jelavić i Kalinić, pak, jedino mogu kvalitetno odigrati u samoj špici.

Drugi put je upošljavanje ofenzivnog 'trequartiste', odnosno 'desetke', iza jedinog napadača. I Kranjčaru i Sammiru to je prirodna pozicija – obojica su vrlo kreativni igrači, ali nude vrlo malo (premalo!) u defenzivnom smislu i, realno, ne mogu izdržati više od 60-ak minuta na potrebnoj fizičkoj razini. Možemo li si takvo nešto priuštiti?

Ali taj za napad ključni igrač može biti i netko od središnjih veznjaka – Ivan Rakitić, koji tu poziciju igra u Sevilli; ili Luka Modrić, koji ju je dosad tek povremeno igrao u Real Madridu. Stvar je samo u tome što obje njihove momčadi imaju vrlo ofenzivna krila u sustavu koji naginje prema 4-3-3 i s kojime se takav profil igrača najbolje slaže. Mi prava krila naprosto nemamo, osim eventualno Perišića, čija je trenutna forma pod velikim upitnikom. Korištenje Olića, Eduarda, Petrića ili Mandžukića na krilnim pozicijama nije se pokazalo posebnom dobrim rješenjem, pa nije realno očekivati da bi iznenada bila dobra protiv klasnih srpskih bočnih braniča, Ivanovića i Kolarova... Darijo Srna puno je korisniji kao branič nego kao krilo.

Na kraju, 'desetku' može odigrati i Mateo Kovačić. Njegovi su problemi specifični: iako se čini stvorenim za poziciju modernog ofenzivnog veznjaka, kod Ante Čačića je konstantno bio povlačen dublje u vezni red da bi se akomodiralo Sammira i danas je teško reći koja je najbolja pozicija za Matea. Čini se da to još ne zna ni Interov trener Andrea Stramaccioni

Toliko puno pitanja, toliko malo odgovora... Za sada je jedino izvjesno da jedno (jedino?) mjesto u napadu pripada Mandžukiću, a dva mjesta u vezi neprikosnovenom Luki Modriću i Ivanu Rakitiću, koji je u odličnoj formi – bez obzira na kojoj poziciji igrali. A nismo se još ni dodirnuli kritičnog pitanja defenzivnog veznog, niti obrane.

O tome ćemo pisati u drugom dijelu naše taktičke analize...