Hrvatska ima trkača koji se velikim koracima približava najboljim ultramaratoncima svijeta. Robert Radojković široj javnosti postao je poznat prošle godine kada je na slovenskoj Wings for Life World Run utrci odnio pobjedu pretrčavši 69,3 kilometra, čime je osvojio i fantastično ukupno 13. mjesto na globalnom spektaklu koji je više od stotinu tisuća natjecatelja trčalo na 35 različitih lokacija, s ciljem prikupljanja novčanih sredstava za istraživanja ozljeda leđne moždine.

'To je bio jedan poseban osjećaj koji bi svaki trkač htio doživjeti. Jako lijepa stvar. U Ljubljani je bila jaka konkurencija i teška staza, utrka je bila psihički naporna, ali ja sam trčao svoj tempo i na kraju slomio konkurenciju. Iscrpio sam se, ali utrku sam odradio najbolje što se moglo,' prisjetio se Radojković, a u sjećanju će ostati prizor njegovog lica punog olakšanja kad ga je uhvatilo presretačko vozilo koje označava kraj utrke. Priznaje da su u tom trenutku emocije bile na vrhuncu:

'Pomislio sam na svog prijatelja Kristijana. Trčao sam za njega. On je jednog dana iz čistog mira izgubio osjećaj u nozi, a bio je mladi nogometaš i atletičar. Sljedećih godina prošao je svašta, ali uspio se oporaviti uz strašnu volju koju ja ne znam da li bih imao. Svakom od nas treba plemeniti cilj. Možda sam baš zbog njega istrčao tako dobar rezultat, a sigurno je da ću i ove godine trčati za Kristijana.'

Ambiciozni 34-godišnjak koji trenira trčeći po istarskoj obali sudjelovat će 8. svibnja na novom izdanju Wings for Life World Run utrke u japanskoj Takashimi. Vjeruje da ovaj put može pretrčati više od 70 kilometara, čime bi se još malo približio ukupnoj pobjedi i potvrdio da je daleko najbolji ultramaratonac u Hrvatskoj. I dok nama običnim smrtnicima pretrčati 70 kilometara djeluje potpuno nemoguće, njemu nisu strane ni pobjede na utrkama u dužini od 100 kilometara.

'Utrka na stotku najduža je koju priznaje Svjetska atletska federacija. Uvjeren sam da je samo pitanje dana kad će ju uvesti na Olimpijske igre, a to će biti početak novog doba olimpizma. Zanima vas što nas to tjera da trčimo 100 kilometara? Tjera nas želja za pokazivanjem i dokazivanjem, a s vremenom se razvije i ljubav,' objasnio je simpatični istarski trkač koji nastupa za Atletski klub Maksimir. Priznao nam je i što se sve događa u glavi za vrijeme sedam sati duge utrke koliko treba vrhunskom trkaču da savlada stotinu kilometara:

'Razmišljaš o poslu, o životu, o sebi, pitaš se što mi to treba, svašta se događa u glavi. Kažu da u maratonu imaš jednu krizu tijekom utrke koju moraš prebroditi. Na stotki ih imaš dvije ili tri. Ali osjećaj prolaska kroz cilj već na maratonu je nešto posebno, a kad prođeš stotku to je dvostruko veće zadovoljstvo.'

Radojkovićev sportski put započeo je biciklizmom u mlađim danima, a trčanjem se bavi tek od 26 godine. No, zadivio je konkurenciju na teškom Plitvičkom maratonu već u svom prvom nastupu istrčavši utrku kao amater za manje od tri sata. S vremenom je bio sve bolji i trčao sve duže rute, a prošle godine osim pobjede na Wings for Life World Run utrci slavio je i na čazmanskom Supermaratonu te postao prvak Hrvatske u maratonu. Sve je bliže svjetskoj eliti na distancama iznad 42 kilometra.

'Ja sam trkač koji više ide na snagu nego na agilnost i fleksibilnost. Moja posebnost je što mi teške stvari uspijevaju, a s onim laganima imam poteškoća. Volim ekstremne uvjete. Ili da bude ekstremna kiša ili da bude ekstremno toplo. Po ljetu odradim 30 kilometara popodne, po najjačem suncu, jer ujutro i navečer imam obaveze u svom lokalu i nemam drugog izbora. Navikao sam se, više ni sunčanicu ne dobivam, a mogu izdržati trening po takvom vremenu bez kapi vode, toliko sam tijelo očeličio. Moj stil života ne dozvoljava toliko treninga i odricanja poput profesionalaca, ali svejedno vjerujem da mogu postati jedan od deset najboljih ultramaratonaca na svijetu,' ustvrdio je ovaj perspektivni sportaš koji s jednakim entuzijazmom vodi svoj restoran u okolici Poreča.

Biciklizam i dalje trenira iako više ne vozi utrke te nas uvjerava da se radi o jednom od najtežih sportova na svijetu, a u taj krug još dodaje ultramaratone, triatlon Ironman te nordijsko trčanje. Iako ga svi nagovaraju, zasad se nije okušao kao triatlonac jer zbog poslovnih obveza nema vremena još i plivati.

Radojkovićeva velika želja oformiti je hrvatsku mušku ultramaratonsku reprezentaciju. Mladi talenti postoje pa ih je počeo polako trenirati i pripremati za velike stvari. No, iskustvo ženske ultramaratonske reprezentacije za koju su Vrajić, Orlić i Šustić osvojile zlato na SP-u u Kataru ostavlja mu gorak okus u ustima.

'Za Gruziju mi u Hrvatskoj mislimo da je zabačena, jad i bijeda, a tamo onome tko osvoji medalju na Svjetskom prvenstvu daju sto tisuća dolara. Hrvatska je poznata u svijetu zbog sporta, ali u sportaše se jako malo ulaže. Kad naša reprezentacija donese medalju sa SP-a, reći će joj 'svaka čast' i na tome će završiti. Svaka država bi se trebala brinuti za sportaša koji donosi medalje, naći mu posao i sigurna primanja da se može posvetiti svojoj karijeri,' uputio je Robert kritiku nadležnima te priznao da je dobio ponudu trčati za jednu drugu državu, u puno boljim uvjetima. O promjeni državljanstva ne razmišlja, ali razumije one koji bi ponudu prihvatili:

'Ljudi se čude, nazivaju ih izdajnicima. No jesu li vidjeli kakav je njihov život? To su ogromna odricanja. Sasvim je normalno da ljudi mijenjaju državljanstvo, jer to je osiguranje životne egzistencije.'

Pred Radojkovićem je mnogo izazova u 2016. godini. Nakon japanske Wings for Life World Run utrke trčat će i prestižni Del Passatore te njemu omiljeni Plitvički maraton, a nada se i nastupu na Svjetskom prvenstvu u ultramaratonu. Sve to uz brigu o restoranu tijekom turističke sezone te biciklističke treninge bez kojih ne može.

'Možda bih postizao bolje trkačke rezultate da se ostavim restorana i bicikla, ali tada ne bih bio sretan čovjek,' priznaje šampion koji se ne žali zbog manjka slobodnog vremena, jer jednostavno obožava sve tri aktivnosti kojima se bavi. O Robertu Radojkoviću sigurno ćemo još mnogo toga čuti...