U zemljama poput Hrvatske, gdje se povijest svako malo iznova piše i gdje svijest o političkoj korektnosti nije dovoljno razvijena, ponekad se u medijima mogu čuti i vidjeti čudne stvari. Aktualni uspon njemačkog nogometa i Bundeslige neke je novinare nagnao na refleksno prizivanje ustajalih mitova o njemačkoj organizaciji, redu, radu i disciplini. Iako dobrim dijelom više ne odgovaraju istini, takvi su stereotipi uglavnom benigni; no jedan komentator je nedavno za Bastiana Schweinsteigera rekao da je 'Bayernov Obersturmbannführer'.

Takvo nešto je krivo (i vrlo uvredljivo) najprije na najočitijoj razini. Spomenuti časnički čin koristio se samo u SS-u i SA-u, dakle u nacističkoj Njemačkoj; Obersturmbannführer je bio, primjerice, Rudolf Höss – zapovjednik Auschwitza, kao i Adolf Eichmann, jedan od glavnih arhitekata holokausta. No uvredljivo je i u odnosu na Bayernovu prošlost i njegovo značenje u njemačkom nogometu.

Povijest bavarskog giganta ne počinje s Franzom Beckenbauerom ni s Hrvatima koji su ga podigli u veliki klub – Zlatkom Čajkovskim, koji je složio mladu i perspektivnu momčad i 1965. je uveo u Bundesligu te Brankom Zebecom, koji ju je doveo do vrha njemačkog nogometa.

Još 1932. Bayern je osvojio svoj prvi nacionalni naslov. Napravio je to pobjedom u finalu prvenstva baš protiv svog današnjeg suparnika, protiv kojega može osigurati još jednu titulu – frankfurtskog Eintrachta. Budućnost je te godine za ovu momčad, predvođenu 20-godišnjim reprezentativnim centarforom Oskarom Rohrom, izgledala sjajno. No već iduće Bayerna nije bilo nigdje – nikad se kasnije nije pojavio u finalu i na sljedeći je naslov prvaka trebao čekati 37 godina, kad ga je u Bundesligi osvojio sa Zebecom na klupi.

Početkom te 1933., Adolf Hitler imenovan je kancelarom i nacisti su došli na vlast. U roku od dva mjeseca njihov se čelični stisak obavio oko Bayerna i zapravo ga rasturio. Kako piše Uli Hesse u svojoj sjajnoj knjizi 'Tor! The Story of German Football', 'vrlo veliki broj tadašnjih Bayernovih članova dolazio je iz židovske zajednice'. I nije se radilo samo o navijačima, nego i o nekoliko igrača, kao i o predsjedniku Kurtu Landaueru i treneru Richardu Kohnu. Zato je Bayern smatran 'židovskim' i subverzivnim klubom, za razliku od gradskog rivala 1860 Münchena, čiji su se čelnici vrlo rano pridružili nacistima.
Landauer, jedan od Bayernovih osnivača – uz kipara Benna Elkana, čije se menore nalaze ispred izraelskog parlamenta u Jeruzalemu – na čelu je kluba bio od 1913., pa opet poslije Prvog svjetskog rata. Bio je prisiljen odstupiti u ožujku 1933. Trener Kohn, poznat i kao Dombi, austrijski Židov koji je sredinom dvadesetih trenirao zagrebački Građanski, također je stradao u nacističkom 'čišćenju'. Otišao je najprije u švicarski Grasshopper, pa u Barcelonu.

No tu nisu prestale Bayernove patnje. Smeđekošuljaši su vršili stalne racije u klubu, a Conrad Heidkamp, kapetan momčadi koja je 1932. osvojila naslov, skrivao je pehar i druge trofeje kad je trebalo donirati metal za izradu oružja. Bivši predsjednik Landauer još je 1938. završio u koncentracijskom logoru Dachau, ali su ga nakon mjesec dana pustili kao zaslužnog njemačkog vojnika iz Prvog svjetskog rata i emigrirao je u Švicarsku, dok mu je obitelj ubijena. Godine 1943., kad je Bayern u Zürichu igrao prijateljsku utakmicu s reprezentacijom Švicarske, cijela se Bayernova momčad postrojila i mahala Landaueru koji se nalazio na tribini, zbog čega su igrači i klub snosili mnoge neugodne posljedice – jer Gestapo je to, naravno, vidio i zabilježio.

Poslije rata stari se predsjenik vratio u München i ponovo je izabran na dužnost, gdje je ostao do 1951. Međutim, u desetljećima koja su uslijedila, o takvim se stvarima u Njemačkoj jednostavno nije raspravljalo; bile su tabu.

'Sve je to zaboravljeno u poslijeratnim godinama', napisao je Dietrich Schulze-Marmeling, autor hit-knjige 'Der FC Bayern und seine Juden' (FC Bayern i njegovi Židovi), objavljene 2011. 'Bayernovi uspjesi u 1960-ima i 1970-ima bacili su to u drugi plan, a u Zapadnoj Njemačkoj se o Holokaustu nije ozbiljno raspravljalo sve do 1979.'

O Bayernovim židovskim korijenima počelo se pričati tek prije desetak godina. Ni sam klub, mora se reći, nije to nikada želio potencirati: Schulze-Marmeling kaže da je to bilo ponajprije iz marketinških razloga i komercijalnih interesa u Aziji. Međutim, nije ih niti skrivao. Godine 2009. je, uz nazočnost svih klupskih čelnika, obilježena 125. godišnjica Landauerovog rođenja u crkvi koja se nalazi na mjestu nekadašnjeg logora u Dachauu; godinu kasnije, Bayern je donirao novac amaterskom klubu po imenu TSV Maccabi München za izgradnju nogometnog igrališta koje nosi Landauerovo ime; financiraju se izložbe i događanja koje organizira židovska zajednica.

Prihvaćanje povijesnog identiteta događa se polako, ali se događa. I to je samo jedan od razloga zašto se nigdje ne bi smjelo onako govoriti o Schweinsteigeru i Bayernu.