Nakon tragedije protiv Španjolske u 1. kolu Eurobasketa, kada smo ubacili 40 poena, uslijedila je šok-utakmica protiv Gruzije u kojoj su Repešini igrači sretno pobijedili 77:76. Ta je utakmica, kasnije se pokazalo, bila ključna jer se dogodio sudbonosni 'klik' ili u prijevodu – nešto se u našim igračima prelomilo.

Nakon te utakmice zaredali su Bojan Bogdanović i suigrači s još tri pobjede, od čega je ona protiv Slovenije pokazala da dečki ipak znaju igrati košarku i da ona ružna poštapalica 'kako danas svi igraju košarku osim Hrvatske' gubi smisao.

U odlučujućoj utakmici protiv Češke naši su košarkaši pokazali da znaju igrati velike utakmice, utakmice pod pritiskom. I prije utakmice bilo je poznato kako samo pobjednik ide dalje, a naši su momci pokazali kako se u tom slučaju igra. Uvjerljiva pobjeda 70:53 i dva dana odmora, najbolje je što im se moglo dogoditi u Celju.

U četvrtak, u ljubljanskoj dvorani Stožice slijedi Finska, u subotu Italija i u ponedjeljak Grčka. Sve utakmice naši igraju u ne baš popularno vrijeme (14,30 sati), dakle u vrijeme kada su navikli odmarati se nakon ručka, ali nema sumnje kako će Repešin stručni stožer sve napraviti da u to vrijeme naši budu budni (tada obično spavaju nakon ručka) odmorni i željni novih pobjeda. Naravno, ponovno uz navijače koji će im biti šesti igrač. Kaže Repeša da se šibica upalila, a hoće li je netko ugasiti tek ćemo vidjeti.

Većina košarkaških stručnjaka s kojima smo razgovarali mišljenja je kako Hrvatska ima 'povijesnu priliku s lakoćom doći do četvrtfinala'. S dvije pobjede u novoj skupini, protiv protivnika koji su umorni i ranjeni poput Italije i Grčke, Hrvatska sigurno ide dalje. A nakon toga sve je moguće.

Kao glavne adute naše momčadi stručnjaci navode 'vrhunsku zonu koja je uvježbana do savršenstva', zatim 'Bogdanovića koji igra jednako dobro obranu i napad' te igru pet na pet tj. na postavljenu obranu. U takvoj situaciji Hrvatska ima zaista dobre šanse upisati i sve tri pobjede što u nekim kombinacijama (treba izbjeći Francusku i Srbiju) otvara put do medalje koju čekamo jako, jako dogu. Punih 18 godina.

Posljednja medalja, za one koji su zaboravili, osvojena je davne 1995. u Grčkoj, kada je izbornik Hrvatske bio Aco Petrović. Tada su hrvatski košarkaši, uz zvižduke i negodovanje gledatelja, sišli s postolja čim su dobili brončane medalje kako bi svojim protestom pokazali što misle o srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku. S obzirom na to da je tadašnja Jugoslavija osvojila zlato, naš kapetan Stojko Vranković i društvo zajedno su donijeli odluku koja, kasnije će pokazati vrijeme, nije dobro legla čelnim ljudima Fibe. Nekako, kad se vrati film unazad, čini se kako su ključne lopte protiv Turske 2001. ili Španjolske 2005. u četvrtfinalima lako mogle otići na našu stranu. Ali nisu. Nisu, jer je netko očito tako odlučio.

Je li napokon došao kraj tim (ne)namjernim pogreškama? Je li Hrvatskoj napokon sve oprošteno? Je li došlo vrijeme da se prekine crni niz i da nasljednici Kukoča, Rađe i ostalih sa smiješkom stignu kući? Jedna medalja sve bi preko noći promijenila. Tako smo blizu, a opet tako (još) daleko od medalje.