Luka Modrić je gomilama novca pretpostavio nešto siromašnije, ali sportski neusporedivo važnije jednogodišnje produženje ugovora s Realom. No nakon tjedana povuci-potegni, zovu petrodolara nije odolio drugi iz veznog reda Vatrenih, Marcelo Brozović. Njegov transfer iz Intera pretvorio ga je u najbolje plaćenog hrvatskog sportaša svih vremena i doveo ga u redove Al Nassra, u kojem će svlačionicu i teren dijeliti s - među ostalima - Cristianom Ronaldom.

U seriji transfera koji su uzdrmali tržište nogometaških nogu Brozović je tek jedna od epizoda. Mogu li igrači koji su, unatoč nedvojbenoj veličini, ipak dobrim dijelom prošli svoj zenit učiniti od saudijske lige istinski sportski bitnu instituciju ili će se sve pretvoriti u cirkus nalik prvom pokušaju uvoza nogometa u SAD - gomilanje zvijezda u njujorškom Cosmosu?

Ne spominjemo slučajno američki primjer, jer iz te su zemlje rijekom dolara omeli potencijalno najzvučniji transfer na Arapski poluotok, onaj Lionela Messija. Koliko god čarobni Argentinac privukao pažnje na Miami Inter i MLS, opravdana su strahovanja da je u pitanju korak natrag u pokušajima pretvaranja američke lige u ozbiljnu sportsku činjenicu.

Ples milijuna predstavlja predmet zgražanja nogometnih romantičara

Očito, svjedoci smo toga da nogometni ples milijuna, koji već godinama predstavlja predmet zgražanja nogometnih romantičara, dobiva potpuno novi, neslućeni zamah.

I ranije su na Arapski poluotok dolazili dobri nogometaši, no reflektore na Saudijsku Arabiju ipak je usmjerio transfer Ronalda. Njegova prva sezona nije Al Nassru donijela očekivanu titulu, unatoč CR-ovoj plaći od 224 milijuna dolara godišnje, za koju je u 16 nastupa postigao 14 golova. No Portugalac vidi perspektivu u zemlji u kojoj igra.

'Ako nastave još pet godina raditi ono što žele, saudijska liga će biti jedna od pet najjačih na svijetu', izjavio je nakon prve odigrane sezone.

To je nekako cilj i same lige - zadali su sebi da uđu u svjetski vrh u tehničkom, komercijalnom, financijskom i medijskom smislu. Prema istraživanju agencije Twenty First Group, saudijska prva liga nalazi se na 54. mjestu na svijetu, a skočili su za četiri mjesta od početka godine zahvaljujući plasmanu Al Hilala u finale azijske Lige prvaka, uz još dva kluba u osmini finala. Sad bi se uspon mogao ubrzati.

Ono što saudijski primjer odvaja od načina poslovanja velikih i superbogatih europskih klubova jest koordiniranost, jer riječ je o nacionalnom pothvatu važnijem od prestiža među klubovima.

To što se kupuju mahom igrači u 'prezrelim' godinama nije toliko neobično za ambicije lige koliko izgleda. Naime, kako je pisao Athletic, riječ je o dugoročnom planu, a on bi uz nezamisliv kapital trebao trajati sljedećih pet do sedam godina. Dotad će se većina današnjih zvijezda najluđeg prijelaznog roka u povijesti ostaviti nogometa, a na njihovo mjesto doći će novi, i to - nadaju se u Rijadu - u naponu snage.

Mnogi izvan granica kraljevine - recimo ugledne organizacije Amnesty International i Human Rights Watch - smatraju da je riječ o klasičnom primjeru 'pranja' ugleda zemlje uz pomoć sportskih uspjeha, onako kako se to i inače oduvijek radilo u autoritarnim i totalitarnim režimima. A Saudijci imaju mnogo toga 'oprati' - kriminalizaciju homoseksualnosti, blago rečeno manjak slobode govora, nisku razinu ženskih prava, agresiju na Jemen, ubojstvo novinara Džamala Hašodžija...

Jasno, krugovi unutar Saudijske Arabije imaju drukčije viđenje. Za njih je riječ o projektu pod vodstvom krunskog princa i premijera Mohameda bin Salmana, kojim se želi probuditi nacionalni ponos među mlađom populacijom i razgranati nacionalnu ekonomiju na druge sektore. Princ je toliko zagrizao da je prije nekoliko godina pokrio stotine milijune dolara dugova u koje su bili upali loše vođeni najveći klubovi, a zbog toga im je bilo onemogućeno i sudjelovanje u azijskoj Ligi prvaka. Drugi razlog je, kažu, unapređenje zdravlja nacije u kojoj šezdeset posto stanovnika pati od prekomjerne težine.

Prvi komplet motiva, onaj politički, izazvao je dizanje obrva kod mnogih koji odlazak u jednu od demokratski najproblematičnijih zemalja svijeta smatraju zatvaranjem očiju pred brojnim problemima koji postoje u njoj. No zahvaljujući vezama sa SAD-om, Saudijska Arabija je cijenjeni igrač u međunarodnim odnosima, pa onda ti prigovori zvuče prilično licemjerni. Uostalom, prije Saudijske Arabije na sličan je način svoj nogometni ugled pokušala pumpati Kina, pa nije bilo toliko iščuđavanja. Rasprave su krenule i u vode optuživanja za rasizam, a najpoznatija svađa dosad je bila ona između Rija Ferdinanda i Jamieja Carraghera.

Predsjednik Uefe Čeferin smatra da je strategija Saudijaca pogrešna

Ima i prigovora koji dovode u pitanje taktiku kojom se služe Saudijci. Masovna kupovina velikih igračkih imena, naime, došla je prije stvaranja prave infrastrukture, posebno trenažnih kampova i stadiona. U Rijadu najavljuju i taj korak, čak su ponudili Grčkoj i Egiptu da im plate gradnju stadiona u zajedničkoj, trojnoj kandidaturi za Svjetsko prvenstvo 2030.

I predsjednik Uefe Aleksandar Čeferin smatra da je strategija Saudijske Arabije pogrešna. U intervjuu za nizozemsku TV postaju NOS rekao je da bi, ako se žele razvijati, trebali ulagati u nogometne akademije i obrazovanje trenera. Talenata, s obzirom na solidne nastupe reprezentacije, očito imaju.

'Kupovina igrača pri kraju karijere ne pridonosi razvoju nogometa. Nije uvijek sve u novcu, igrači žele i osvajati trofeje, a najvažnija klupska natjecanja su ona u Europi', smatra Čeferin.

Ono u čemu ipak jesu uspjeli jest medijska pokrivenost. Već prošlu sezonu - nakon Ronaldova dolaska - utakmice saudijske lige prenosile su se u 45 zemalja, između ostalog u Ujedinjenom Kraljevstvu, Kini, Turskoj, Brazilu... Nacionalna TV prava, očekivano, nosi državna Saudi Sports Company (SSC).

No još su im važnije društvene mreže i pozitivne objave o Saudijskoj Arabiji. Primjerice, za njihove motive uistinu je neprocjenjivo imati igrača poput Ronalda, jer on ima 594 milijuna pratitelja na Instagramu i njih 109 milijuna na Twitteru.

Još jedan dokaz o tome da je sve koordinirani, nacionalni projekt - suprotan svim trendovima vidljivim u nogometnom svijetu - jest uloga Javnog investicijskog fonda (PIF), državne institucije koja je danas većinski vlasnik četiriju najvećih klubova - Al Nassra, Al Hilala, Al Ittihada i Al Ahlija. Isti fond vlasnik je i engleskog Newcastlea, a navodno ima udjela i u vlasnicima Chelseaja, fondu Clearlake Capital. Osim buđenja sumnji u pošteno poslovanje, posebno u Engleskoj, to europske klubove u startu dovodi u nepovoljan položaj. Oni se, naime, moraju pridržavati financijskog fair playa, koji u Saudijskoj Arabiji nitko i ne spominje, a iznosi su nezamislivi za bilo koju drugu sredinu.

Jednostavno, državni fond rasipa stotine milijuna i praktički određuje gdje će igrači igrati. Konačni plan je izgraditi jake brendove od ta četiri kluba, prodati ih privatnim ulagačima, a onda bi PIF preuzeo kontrolu nad sljedeća četiri kluba i pokušao ponoviti cijelu stvar. Na koncu bi umjesto 18 državnih klubova imali 18 privatnih. Kako se boriti protiv toga, kako zadržati talente u europskom nogometu?

Jedino je Kina radila nešto slično, jer prije nekoliko godina otvorila je tržište koje je privuklo tadašnje zvijezde poput Carlosa Teveza, Didiera Drogbe, Nicolasa Anelke... Doduše, tada novac nije dolazio iz državne kase, nego od poduzetnika koji su se relativno brzo zasitili te igračke. Sličnosti između dviju država i njihovog živopisnog odnosa prema demokraciji (pa time i potreba za 'pranjem') velike su, ali je neusporediva njihova nogometna tradicija.

Saudijska Arabija plasirala se na šest od posljednjih osam svjetskih prvenstava, Kini je to pošlo za rukom samo jednom, 2002. u Južnoj Koreji i Japanu, i tada su izgubili sve tri utakmice u grupnoj fazi bez postignutog gola. Saudijci su pak na početku prvenstva u Katru pobijedili kasnijeg prvaka Argentinu, što je dovelo do totalne euforije u zemlji.

Doduše, dalo bi se razgovarati o već tada poznatim vezama Messija i saudijskog turizma. Osim toga, Saudijska Arabija je i trostruki prvak Azije. Inače, kineska najezda zaustavljena je dekretom s vrha, kojem se nije sviđao odljev novca izvan granica, i financijskom propašću najjačih momčadi kad se pokazalo da ni višestruko veća ulaganja ne pomažu kineskim klubovima da dosegnu korejske i japanske suparnike.

Kako bilo, ono što smo vidjeli na nogometnom tržištu ovoga ljeta moglo bi biti tek početak, samo predigra za sve što nas čeka sljedećih nekoliko godina. Već sada je teško pratiti tko odlazi u Saudijsku Arabiju i koga sve zovu. Nakon što je Modrić ostao u Madridu, novo zvučno ime koje se mami naftnim milijunima je Paul Pogba iz Juventusa, a navodno bi mu Al Ahli za tri godine platio 100 milijuna eura plus bonuse. U taj klub već su otišli golman Edouard Mendy i napadač Roberto Firmino.

Najzvučnije ime ovogodišnjeg vala svakako je Karim Benzema (36), a za dvije godine u Al Ittihadu osvajač Zlatne lopte dobio je 400 milijuna eura. U istom klubu pridružio mu se za 86 milijuna eura godišnje kolega iz francuske reprezentacije N'Golo Kante.

Brozovića smo već spomenuli, pa idemo dalje: Ruben Neves je iz Wolverhamptona prešao u Al Hilal za 55 milijuna eura, a tamo je iz Chelseaja stigao i Kalidou Koulibaly za petnaestak milijuna eura. Prošle godine za istog je igrača Chelsea platio Napoliju 40 milijuna.

Među trenerskim imenima zasad od novih prednjači Steven Gerrard te će trenirati Al Ettifaq. Nama je pak puno zanimljiviji Slaven Bilić, novi trener Al Fateha. Inače, Bilić je bio među prvim jakim 'lastama' koje su sletjele u Saudijsku Arabiju, jer u sezoni 2018./19. trenirao je Al Ittihad, trenutnog prvaka.

A nisu svi koji idu put Saudijske Arabije ostarjele zvijezde. Recimo, Benzemi i Kanteu priključio se 24-godišnji krilni napadač Celtica, superefikasni Portugalac Jota.

I priča nije gotova, jer i dalje se spekulira o bombi nad bombama, Neymaru, kojega želi Al Hilal. U igri je i Marokanac Hakim Ziyech, još jedan koji bi mogao otići iz Chelseaja. Al Hilal želi sjajnog Bernarda Silvu iz Manchester Cityja, a spominje se čak i veteran, 45-godišnji Gianluigi Buffon, kojem je ponuđen vrijedan ugovor, ali nije objavljeno iz kojeg kluba.

I tako bismo mogli nabrajati do sutra, a sezona transfera još nije gotova. I nema tog imena kojem će se Saudijci ustručavati tresnuti na stol 'nemoralnu ponudu'. Hoće li im odoljeti igrači poput Mbappea ili Haalanda? Ili što će se dogoditi ako sličnim putem krenu jednako bogati Katar ili Ujedinjeni Arapski Emirati?