Tijekom dana pola je grada odzvanjalo pjesmom Turaka koji su iskreno vjerovali u prolaz. Zahvaljujući Slavenu Biliću i njegovom stožeru iz Hrvatistana, ta silna energija s tribina pretvorila se u pobjedu i veliki skalp Bešiktaša. Bitan je bio još jedan Hrvat, broj 6 iz Liverpoola.

Zračna stanica Ataturk na putu je iz kvarta Bešiktaš prema velikom stadionu i to je uglavnom crno-bijeli dio grada. Pokušavamo ući u metro; upitamo službenika možemo li platiti eurima. Čuje engleski jezik i okreće se... Ne može! Uviđamo pogrešku i samo mu govorimo: Hrvatistan, Slaven Bilić! Odjednom se sva vrata otvaraju. Pušta nas na posebna vrata, ulazimo za pola cijene i u jednom dahu govori:

'Slaven je veliki trener i jednako velik čovjek. Uklopio se u naš mentalitet i pokazuje s momčadi da zna raditi. Danas prolazimo, jedva čekam da mi završi posao da krenem na stadion. Danas prolazimo!' kaže nestrpljivi navijač u prometnom metrou koji je odzvanjao turskom pjesmom.

U Liverpoolu poklič 'Croatia Dejan Lovren' vjerojatno ne bi urodio sličnim plodovima. Barem ne tu večer. Lovren je dobro odigrao utakmicu, ali penalu je pristupio kao da je Alan Shearer i promašajem pokrenuo najluđe slavlje koje je u karijeri imao priliku čuti. Pred njim i klubom sada su još borba za Wembley i engleski TOP 4, a da je jučer imao volje za izjave, rekao bi vjerojatno nešto su stilu:

'Osjećam se užasno jer se sav naš trud nije isplatio, ali prolazio sam ove sezone uspone i padove te naučio da se vrednuje samo rad i sljedeća utakmica. I klupska himna i zdrav razum me uče da glavu moram držati visoko i zaslužiti dolazak boljih dana. Kao što sam već rekao, vjerujem da su oni pred nama.'

Među razočaranim Englezima postignut je konsenzus; ako se već moralo izgubiti na Ataturku nakon penala, da je daleko bolja opcija izgubiti sada od Bilića, a ne od AC Milana u mitskom istanbulskom finalu prije deset godina.