Zvučalo je skoro kao šala kad su mediji objavili njegovu želju da s 58 godina na leđima ponovo zaigra. I to ne rekreativno, s ekipom iz lokalnog kafića, na Copacabani ili nekoj drugoj plaži u Rio de Janeiru, što je u životu radio čak i na natjecateljskoj razini. Ne, Romario se registrirao kao novi član kluba America-RJ, a koji nastupa u drugoj ligi savezne države Rio de Janeiro.

Nije to običan klub u njegovu životu. Za njega je navijao njegov pokojni otac, i sam je cijeli život njihov navijač, no bio im je i sportski direktor, od siječnja i predsjednik kluba, a u dresu Americe igra i njegov sin Romarinho (30). Ovo zadnje Romario navodi kao najveći motiv za reaktivaciju jer želi potrčati za loptom sa sinom.

I rečeno - ostvareno. Državni nogometni savez Rio de Janeira obznanio je da je Romario uredno registriran i da će primati minimalnu plaću od - preračunato - oko 250 eura mjesečno, ali će veteran to odmah uplaćivati svom klubu.

'Neću igrati prvenstvene utakmice, ali želim ih odigrati nekoliko za svoj klub i ostvariti san o igranju uz sina', glasila je Romarijeva objava na Instagramu koja je izazvala senzaciju.

Odluka o povratku na teren

Odluka o povratku na teren došla je punih 16 godina nakon što se Romario službeno oprostio od natjecateljskog nogometa i sve otad je dužnosnik kluba za koji je sada registriran. Već tada je bio u vrlo zrelim godinama za profesionalnog nogometaša. Godinu kasnije, 2009., nakratko je opet obuo kopačke, igrajući 22 minute u završnoj utakmici u kojoj je America osvojila titulu u ligi u kojoj danas opet igra.

A u karijeri je itekako ostavio traga, ušavši u nogometnu povijest kao jedan od najboljih napadača svih vremena. Legendu je gradio u više klubova, od brazilskih Vasco da Game, Flamenga i Fluminensea, pa do europskih PSV-a Eindhoven, Valencije i Barcelone, u kojoj itekako pamte njegova tri gola u El Clasicu 1994., uz epizode u Katru, SAD-u i Australiji.

Ipak, najviše je toga postigao u reprezentativnom dresu. Osvojio je s Kariokama srebro na Olimpijskim igrama 1988., dva kontinentalna prvenstva Copa America, a između tih titula bio je jedan od glavnih aktera u osvajanju svjetskog prvenstva 1994., onoga što je Brazilcima najvažnije. Dapače, Niski ili O Baixinho, kako ga znaju u domovini, tada je osvojio Zlatnu loptu kao najbolji igrač prvenstva, na kojem je doista briljirao u paru s Bebetom. I onda ga je još FIFA proglasila najboljim igračem svijeta te godine.

U 18 godina igranja za reprezentaciju nastupio je u 70 utakmica i postigao 55 golova, što ga čini četvrtim najboljim strijelcem brazilske reprezentacije, nakon Pelea, Neymara i Ronalda. Tko zna, možda bi i prvenstvo u Francuskoj 1998., kojega se tako rado sjećamo, drukčije završilo da je Brazil došao sa svojim čudesnim napadom Romario - Ronaldo, od milja nazvanim Ro-Ro napad. Njih dvojica 'ludovala' su godinu prije prvenstva. Osvojili su Copa America i Konfederacijski kup, a u finalu ovog drugog postigli su po tri gola protiv Australije. Te 1997. ukupno su postigli 34 gola, od čega ih je 19 zabio Romario. Trebali su obilježiti prvenstvo u Francuskoj, ali je ozlijedio mišić i, unatoč svim naporima, nije se uspio oporaviti. Bez njega je Brazil došao do finala, ali je izgubio od Francuske.

Nogomet je počeo igrati u nižerazrednom Olariju

Romário de Souza Faria rođen je u Rio de Janeiru 1966., odrastao je u priličnom siromaštvu, a nogomet je počeo igrati u nižerazrednom Olariju, klubu iz istoimenog predgrađa Rija. Karijera mu je započela kad su ga kao 14-godišnjaka zapazili iz slavnog kluba Vasco da Gama (također iz Rija), u kojem je stekao slavu osvojivši dvaput prvenstvo savezne države kojoj pripada Rio te zavrijedivši poziv u nacionalnu momčad. Svijet ga je upoznao na Olimpijskim igrama 1988. u Seulu, kad je postao najbolji strijelac tog nogometnog turnira.

Kako to obično biva s južnoameričkim mladim zvijezdama, 22-godišnji Romario prešao je Atlantik da bi zaigrao za PSV Eindhoven u jednoj od najboljih faza toga nizozemskog kluba: u pet godina tri je puta Brazilac s njima postao državni prvak, uz čudesan golgeterski saldo - u 167 utakmica postigao je 165 golova.

Tadašnji trener kluba iz Eindhovena Guus Hiddink bio je oduševljen njegovim samopouzdanjem.

'Kad bi me vidio nervoznog, prišao bi i rekao: 'Smiri se, dat ću gol i pobijedit ćemo.' Ono što je nevjerojatno je da bi se to i dogodilo u ogromnoj većini slučajeva', govorio je o Romariju Hiddink.

Put je išao dalje uobičajenom logikom. PSV se nije mogao oduprijeti pozivu moćne Barcelone, pa se Romario preselio u tadašnji tim snova Blaugrane pod vodstvom Johana Cruyffa. I odmah u prvoj godini došla je titula prvaka, a Romario je nastavio svoj ples golova. Postao je prvi strijelac La Lige s 30 golova u 33 utakmice. Svi su gledali u Brazilca koji je gospodario šesnaestercem, onako nizak, s niskim težištem, osjećajem za loptu i munjevitim promjenama smjera, a onda bi zabijao ubitačnim 'špicom', udarcem vrhovima prstiju. Iste godine došli su i do finala Lige prvaka, a onda – premda favorizirani – pretrpjeli jedan od najtežih međunarodnih poraza u povijesti kluba: Milan Zvonimira Bobana, Dejana Savićevića, Paola Maldinija i drugih u Ateni je iskoristio aroganciju Katalonaca te ih pregazio 4:0.

Cruyff ga je hvalio kao nikog prije

U samo dvije sezone u Barceloni Romario je osvojio sve, posebno Cruyffa, a on je uvijek govorio da je Brazilac najbolji igrač kojeg je trenirao.

'Nikad nisi znao što očekivati od njega. Tehnika mu je bila izvanredna, a golove je postizao iz svih mogućih pozicija, i to udarcem vrhom noge', rekao je svojedobno za portal FIFA-e veliki Nizozemac, bez obzira na to što je sukob među njima izazvao odlazak Romarija iz glavnog grada Katalonije.

Ta je 1994., bez obzira na poraz od Milana, bila definitivno najvažnija u Romarijevoj karijeri zbog spomenute titule svjetskog prvaka s Brazilom te Zlatne lopte tog mundijala, a onda još proglašenjem prvim igračem svijeta po izboru FIFA-e.

Nastavak je bio manje tipičan za najveće brazilske zvijezde jer se nakon samo sedam godina u Europi Romario vratio u svoj Brazil, osim dvije vrlo kratke epizode u Valenciji, obilježene sukobima s trenerima Luisom Aragonesom i Claudijem Ranierijem, naznakom sve češćih izljeva vatrenog temperamenta. No kod kuće je blistao, ali uglavnom kao pojedinac, jer titula nije bilo puno. U pet godina s Flamengom u 146 utakmica zabio je 115 golova, ali su osvojili samo dva prvenstva države Rio de Janeiro.

Potom se vratio skoro na sam početak, u Vasco da Gamu, u kojem je u 73 utakmice postigao čak 79 golova i s momčadi dogurao do finala prvog klupskog prvenstva svijeta u Riju i Sao Paulu. Brazil je imao dva predstavnika, Da Gamu (pobjednika Copa Libertadores) i Corinthians (prvaci Brazila godinu ranije). I baš su se te dvije momčadi našle u finalu, a nakon 0:0 u regularnom dijelu i produžetaka prvi prvak svijeta postao je Corinthians. Još jedna titula pobjegla je Romariju iz ruku unatoč ubitačnom napadačkom dvojcu koji je činio s Edmundom, ali su zato osvojili prvenstvo Brazila 2000. Tada već 34-godišnji Romario te je godine odigrao jednu od najboljih sezona u karijeri, s dvije titule najboljeg strijelca prvenstva zaredom i nagradama za igrača godine u Brazilu i Južnoj Americi.

Nakon toga godine su ipak počele činiti svoje. Igrao je za Fluminense, ali bez novih titula, pa potom bio prethodnica valu superbogatih ugovora u arapskim zemljama u katarskom Al Saddu, za koji je odigrao samo tri utakmice bez gola. Uslijedio je povratak u Fluminense, iz kojeg je otjeran nakon tko zna kojeg sukoba s trenerom i fizičkog obračuna s navijačem koji ga je - pazite - na treningu gađao živim pilićima.

Romarijev karakter uvijek je bio nezgodan, blago rečeno. Primjerice, nakon Svjetskog prvenstva 1994. uspio se posvađati s partnerom iz napada Bebetom, čak je odbio sjediti uz njega u avionu kojim su se vraćali na feštu u Brazilu. Zbog nediscipline nije išao ni na Svjetsko prvenstvo 2002., a izbornik Luiz Felipe Scolari izbacio ga je iz momčadi iako je s 36 golova još uvijek bio dobar. Veličina talenta nikad nije bila upitna, ali narav i radne navike bile su nešto drugo, a vodio je i prilično buran noćni život.

'Noć je uvijek bila moj prijatelj. Kad izlazim, sretan sam. A kad sam sretan, postižem golove', opisao je jednom svoju životnu filozofiju.

Evo kako ga je opisao Hristo Stoičkov

Njegov suigrač iz Barcelone Hristo Stoičkov to je drukčije opisao: 'Jedino što ga je zanimalo bili su nogomet i seks.' Već su legendarne njegove pustolovine sa ženama, a u nekoliko brakova i veza dobio je sedmero djece. Jedna od njih, kći Danielle Favatto, nedavno je zauzela medijske stranice jer je otvorila profil na društvenoj mreži OnlyFans, na kojoj se obično objavljuju golišave slike.

Posljednje značajnije godine Romario je proveo - opet - u klubu Vasco da Gama, u kojem je s 39 godina i s postignuta 22 gola postao treći put najbolji strijelac brazilskog prvenstva. Ipak, opet je malo 'šetao' po klubovima, s angažmanima u američkom Miami FC-u i australskom Adelaide Unitedu. Samo finale karijere došlo je još jednim povratkom u Da Gamu i veličanstvenom proslavom tisućitog gola u karijeri, kad je utakmica protiv Sport Recifea u svibnju 2007. bila prekinuta na punih 20 minuta. No tu statistiku često su mu osporavali, jer u nju je ubrojio i golove u juniorskoj konkurenciji i prijateljskim utakmicama. Nije to puno zabrinulo ni Romarija ni njegov klub, pa su mu za zasluge podigli spomenik na svom stadionu São Januário. Te godine jedno vrijeme bio je istodobno trener i igrač u Da Vascu, ali je prvi angažman raskinut kad se - gle čuda - posvađao s predsjednikom kluba zbog njegovih intervencija u selekciju igrača.

Pomalo tužan kraj velike karijere, koja je mogla biti još veća, došao je u travnju 2008., nakon što je nekoliko mjeseci ranije bio pozitivan na doping finasterid, a navodno ga je uzimao kao lijek protiv ćelavosti, no u sportu je zabranjen jer je zapravo paravan za anaboličke steroide.

Dvije godine nakon nogometnog umirovljenja Romario nije samo postao sportski dužnosnik u svojoj Americi, nego je našao dodatnu strast: politiku. S golemim brojem glasova na račun svoje popularnosti, 2010. je ušao u parlament na listi Socijalističke stranke. Bučno je protestirao protiv organizacije Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014., smatrajući ga izvorom korupcije i poligonom za pranje novca, premda je u vrijeme kandidature bio njegov gorljiv zagovornik. Svoju novu poziciju koristio je tada i za napade na čelnike FIFA-e, optužujući ih da su oteli Engleskoj domaćinstvo 2018. i prodali ga Rusiji. Na valu popularnosti, 2014. se kandidirao za Senat, a izabran je s najvećim brojem glasova koji je ikad dobio neki kandidat iz Rio de Janeira, u kojem je danas jedan od potpredsjednika.

No i političku karijeru vodio je kao nogometnu, kao ptica selica. Tri godine nakon ulaska u Senat napustio je socijaliste i ušao u stranku Podemos, koju nikako ne treba brkati s istoimenom ljevičarskom strankom u Španjolskoj ili srodni joj i istoimeni hrvatski Možemo. Doduše, ova brazilska stranka u prošlosti je bila ljevičarska, ali je onda napravila zaokret prema desnom centru. Na njihovoj listi bio je 2018. kandidat i za guvernera Rija, ali je dobio manje od devet posto glasova.

Tri godine kasnije napravio je još jedan salto, prešavši u Liberalnu stranku. A onda je još javno podržao predsjedničku kandidaturu Jaira Bolsonara, brazilsku i radikalniju verziju Donalda Trumpa, poznatog po negiranju covida, zalaganju za sječu šuma u Amazoni i nepresušnom porivom za samoreklamu.

A scene njegovog prvog pravog treninga nakon 16 godina te duhovita izjave obišle su svijet:

'Što se tiče treninga, znate j**** sam umoran i da, uskoro po mene stižu nosila. Nisam trenirao 16 godina', kazao je kratko Romario, No, svi se pitaju kako će to izgledati na terenu.