Svim spomenutim klubovima zajedničke su dvije stvari: bivši su prvoligaši, a danas igraju u županijskim ligama ili su ugašeni, a umjesto njih osnovani novi klubovi. Nije to sve: današnji trećeligaši iz Slavonskog Broda i Dubrovnika nisu 'ona' Marsonia i 'onaj' Dubrovnik, drugoligaš HNK Gorica nastao 2009. fuzijom nekoć prvoligaškog velikogoričkog Radnika i Poleta iz Buševca, a današnja Istra 1960 sljednik je Uljanika, ne 'originalne' Istre.

Od osnutka Hrvatske nogometne lige do danas najvišim je rangom prodefiliralo 37 klubova. Dvanaest ih je još uvijek tu (od čega osam 'osnivača': Dinamo, Hajduk, Zagreb, Osijek, Rijeka, Inter, Cibalia i Zadar), a pet ih se natječe u drugoj ligi (Šibenik, Hrvatski Dragovoljac, Primorac iz Stobreča, Pomorac iz Kostrene i Lučko).

Nadalje, osam nekadašnjih prvoligaša danas igra u nekoj od pet trećih liga: Segesta, Samobor, Dubrava, Međimurje, Čakovec, Neretva, Orijent i Belišće. Od tih, samo se Segesta i donekle Međimurje mogu pohvaliti realnim šansama i ambicijama za povratak u viši rang, ostale ćete naći u donjem dijelu prvenstvene ljestvice. No koliko daleko te ambicije mogu sezati? Zadnjih se godina zbog neimaštine klubova teškom mukom popunjavala i druga liga, a pitanje je postoji li danas u 2. HNL ijedan klub koji uopće želi u prvoligaško društvo i za to ima uvjete.

Šibenik, s najvećom tradicijom i najviše navijača u tom društvu, nedavno je proveo drugi krug preoblikovanja, odnosno upisa dionica, tijekom kojeg je kupljeno 60 dionica u ukupnoj vrijednosti od 12.000 kuna. Dvanaest tisuća kuna... Treba li uopće više bilo što reći? Istovremeno, iz redova lidera na ljestvici, NK Solina, došla je ovakva izjava: 'Mi samo želimo opstati u drugoj ligi. Nema smisla dečke forsirati da se bore za prvo mjesto ako nemamo ambicije ući u viši rang.' Izjavio je to trener Ivan Pudar

Zapravo više nitko ne želi ili se ne može vratiti u prvu ligu. Od 37 onih koji su okusili igranje na najvećoj domaćoj sceni, njih barem 20 je sasvim 'potrošeno' i sa strepnjom u sam opstanak umjesto planova za budućnost. A ni dobar dio prvoligaša ne osjeća se baš najbolje. Lani su i prije kraja prvenstva 'kihnuli' Varaždin i Karlovac – hoće li sada barem svi uspjeti privesti sezonu kraju u natjecateljskom tonu?

A nekoć je bilo drugačije. Na snijegom okovanim terenima u Belišću i zagrebačkoj Dubravi 'bez beda' su padali Hajduk i Dinamo; Mladost 127 'puknula' je Croatiju usred Maksimira i nanijela joj jedini poraz u onoj rekordnoj sezoni 1996/97; Kamen Ingrad umalo je izbacio Schalke iz Kupa UEFA, a Varteks ostvario ono o čemu Dinamo već četiri desetljeća sanja i prezimio u Europi... Marsonia je neustrašivo jurišala predvođena Mujčinima, Vladom Petrovićem i Veldinom Karićem, u Segesti je rasturao Mlinka (Marko Mlinarić), a Pazinka imala izuzetno vjernu i bučnu publiku na svom malenom zdanju... Nijedan od tih klubova više ne igra ni u prvoj, ni u drugoj hrvatskoj ligi.

Ove sezone preko 3.500 gledatelja skupilo se na utakmici 2. županijske lige Varteks - Varaždin. Dirljiva priča o derbiju rođenom iz očaja i rivalitetu koji nitko nije želio dospjela je u ugledni nogometni magazin FourFourTwo i druge svjetske medije. U Karlovcu, najvatreniji navijači Gademzi ostali su uz svoj klub i u najnižem rangu, kažu da ih sad čak puno više ide na gostovanja, jer su im odredišta daleko bliža...

Većina klubova koji su propali ili samo zaronili duboko na dno za to najviše može kriviti nesposobnost i neodgovornost ljudi koji su ih vodili. No zar je to doista cijela priča? More nepravilnosti i odluka pogubnih za poslovanje i ugled događalo se tijekom godina posvuda i kad bi sve bilo po nekim normalnim, 'europskim' propisima, pitanje je bismo li danas uopće imali ijednog prvoligaša – ako i bismo, Dinamo i Hajduk sigurno ne bi bili među njima. A dopuštalo se da nogometne sredine propadnu zbog novca koji ne premašuje nekoliko mjesečnih plaća propalih pojačanja na Maksimiru i Poljudu.

Jedino što je očuvalo natjecanje koje danas zovemo MAXtv Prva liga je (u usporedbi s mnogim drugim ligama) enormna količina igračkog talenta. To je ostao i najvažniji razlog zašto ga (barem neki od nas) još uvijek volimo i strastveno pratimo, bez obzira na sve. Taj talent cvjeta poput najotpornijeg korova u drastično zapuštenom, mahom ilegalno sagrađenom naselju, odnosno ligi – ali nastavimo li ovim tempom trošiti prvoligaške sredine, ti talenti više neće imati gdje igrati. Pogotovo nakon što ulaskom Hrvatske u EU prestano biti 'stranci': na ljeto nas čeka pravi egzodus igrača na koji sasvim sigurno nismo spremni.

Mi nemamo neke druge klubove ili neke druge gradove koji mogu zamijeniti one koji propadnu. Prema posljednjem popisu, Bjelovar je 15. najveći grad u Hrvatskoj i s 27.099 ljudi najbrojniji koji nikad nije imao prvoligaša. Od preostalih 14, trenutačno ga ima samo njih sedam (dakle, polovica), a od preostalih sedam čak pet nema ni drugoligaša (Slavonski Brod, Karlovac, Varaždin, Sisak i Dubrovnik).

Iza glamurozne fasade reprezentacije koja je stalno među najboljih 10 u svijetu ili tu negdje, hrvatski klubovi umiru. A s njima umire i baza za tu reprezentaciju. Što se može učiniti kako bi se spriječilo da se na osmrtnicama uskoro nađu i Zadar, Osijek, Zagreb, Hajduk?