Baš kao što je bivši hrvatski izbornik Mirko Jozić prije nekoliko dana u razgovoru za tportal.hr izjavio kako je nakon SP-a 2002. godine trećina momčad, što zbog godina, što zbog zdravstvenog stanja, svojevoljno napustila reprezentaciju, tako se i sada događa smjena, ali uvjereni smo - ne iz istog razloga.

Dojam je da će u ovoj 'čistki' tek jedan ili dvojica igrača, a tu mislimo na Ivicu Olića (34 godine) i Stipu Pletikosu (35), otići zbog 'prirodnog ciklusa', odnosno godina. Svi ostali koje se spominje u kontekstu odlaska iz reprezentacije, a najčešće su to Darijo Srna i Daniel Pranjić, još uvijek su u godinama (imaju po 32 godine) kada mogu razmišljati barem o još jednom reprezentativnom ciklusu.

Pranjić je po povratku u Zagreb ostavio otvorenu mogućnost ostanka, odnosno odlaska, ali sve ovisno o tome gdje će nastaviti karijeru ili hoće li ostati u Panathinaikosu. Darijo Srna, pak, po tom pitanju nije se oglašavao i bit će zanimljivo vidjeti što će u sljedećim danima, kada se emocije i dojmovi slegnu, odlučiti kapetan reprezentacije.

I dok čekamo Srnu, veliki korak, nažalost nama i ne baš tako drag, odlučio je napraviti Ognjen Vukojević. Prelomio je u sebi u dva dana boravka u Zagrebu te posalo pismo javnosti u kojem je objasnio kako je to za njega posebno emotivan trenutak. Doduše, nedostaje objašnjenje je li stvar umora, ali svima je jasno da je stvar u razočarenju. Jer za Vukojevića je defintivno bilo mjesta u momčadi, posebice u dvoboju protiv Meksika, kada je na toj 'razaračkoj' poziciji igrao kreativac Ivan Rakitić. A Ogi u tri utakmice na SP-u nije dobio ni sekunde! Iako ih je - zaslužio. I Robert Prosinečki, čim je vidio sastav koji je Kovač odredio za Meksiko, kazao je 'da je očekivao Vukojevića'...

Naravno, osim 'oproštajnog pisma' koje je sastavio u miru i domaćem okruženju, Ogi nije više želio govoriti te je dodatnu snagu otišao potražiti negdje na jadranskoj obali.

Na drugoj pak strani svijeta, to jest na mjestu 'zločina', ostao je Vukojevićev kum Eduardo da Silva, s 29 pogodaka drugi strijelac u povijesti naše reprezentacije, koji je očito u istom 'procesu' slaganja kockica. Svi se sjećamo kakvu je torturu, nakon brutalnog Taylorovog starta u veljači 2008. godine, prolazio Eduardo. I s koliko se žestine trudio na svakom reprezentativnom okupljanju, samo da bi dobio koju sekundu. A kada bi je i dobio, Eduardo ju je uvijek pretvarao u pogotke. Često i presudne.

Dudu se očito još lomi, ali možda bi sada presudni korak trebao odraditi izbornik Kovač jer - slijedom logike, a ona glasi - Olić se vjerojatno oprašta, Rebić ima crveni karton (i čeka se koliku će kaznu dobiti) - upitno je koga će Kovač koristiti u napadu. Zasad ima samo Mandžukića i Jelavića, a uoči novog kvalifikacijskog ciklusa - to je premalo.

Iako, poznavajući Eduarda, sigurni smo da je u sebi već prelomio - isto kao i Vukojević. A to znači da se jedna svima draga generacija, polako raspada.