Iako je zlatna medalja osvojena još u subotu, izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije Ratko Rudić nije našao vremena za sebe. Djeluje malo opuštenije, s bradicom, ali spreman dati odgovor na svako pitanje. Pa čak i o Antunu Vrdoljaku, koji ga je često znao oprati
U subotu je bazen uz Savu bio mjesto velike sreće za sve ljubitelje hrvatskog sporta, posebice vaterpola. Otada su prošla četiri dana, ali u Hrvatskom vaterpolskom savezu još se uvijek živi s uspomenama na subotu. Nasmiješeni su i Perica Buklić, i Tomislav Paškvalin, i Renato Živković, ali najviše - izbornik Ratko Rudić.
Prisjetio se Rudić na početku razgovora za tportal prve utakmice i poraza od Crne Gore, koja nije nagovještavala konačni rasplet.
Već na samom ždrijebu bili smo svjesni da imamo jako tešku skupinu, od Crne Gore, Španjolske, Italije. Taj nas je poraz dodatno motivirao, svi smo sjeli skupa i mogu čak reći da nam je taj poraz i pomogao u nastavku turnira.
Polufinale je nudilo Srbiju, a u finalu ste se s Italijom poigrali.
Iako smo znali da je Srbija jači protivnik od Crne Gore, meni je bilo draže što igramo s njima nego s Crnom Gorom. Imali smo neizvjesnu završnicu, ali koja je na svu sreću završila sretno za nas. Finale? Talijanski izbornik, kojeg sam i ja trenirao, imao je mladu, neiskusnu momčad, ali pripremio ju je izvrsno. Međutim, i u toj smo utakmici bili maksimalno ozbiljni te smo na kraju zasluženo pobijedili.
Nakon pobjede za riječ su se javljali svi, pa i vaš veliki oponent Antun Vrdoljak. Izjavio je da ste najveći svjetski vaterpolski trener, ali i da se vaterpolom ozbiljno bavi tek pet zemalja.
Vrdoljak je ili zlonamjeran ili nedovoljno informiran. U vaterpolu postoji desetak zemalja koje se uvijek bore za medalju, za razliku od nekih drugih momčadskih sportova. Nažalost, vaterpolo možda nije toliko zastupljen kao neki drugi sportovi, ali jako je popularan.
Rekli ste da su vam medalje s Hrvatskom najdraže. Žalite li za vremenima od 1990. do 2000. kada ste boravili u inozemstvu?
Ja sam tada imao čvrst ugovor s talijanskim savezom. Mene tih godina nitko, do vremena Perice Bukića, uopće nije zvao u hrvatski vaterpolo, a kada sam dobio prvi poziv, otkazao sam ugovor s Amerikancima i stigao sam kući.
Vrijeme je odmora. Idete u Gorski kotar brati gljive. Ako ih bude koliko i medalja, ručak će biti bogat...
Je, ali na moju žalost gljiva, koliko sam čuo, nema. Meni je važnije da sam na zraku, u šetnji.
