'Mislim da mogu pobijediti 1-0 ako to želim', rekao je Jose Mourinho poslije gostujuće pobjede tim rezultatom nad Manchester Cityjem u veljači. 'Mislim da je to jedna od najlakših stvari u nogometu', dodao je. Tada je to mnogima zvučalo kao arogantno hvalisanje, ali nakon Chelseajevog nedjeljnog trijumfa na Anfieldu vjerojatno nisu više tako sigurni.

Kad je u sudačkoj nadoknadi Liverpool sve bacio na napad, a Chelsea to rutinski iskoristio iz kontre za drugi gol, Mourinho je zaurlao od zadovoljstva i stao se busati u prsa pred kamerama. Ove je sezone u oba susreta pobijedio i Liverpool i Manchester City i time nešto dokazao: nešto što nije posve uspio s Real Madridom, momčadi s puno većim zvijezdama i imidžom koji se ne može sasvim pomiriti s najradikalnijom verzijom njegove filozofije.

Ako je netko specijalist za minimalne pobjede, onda je to Mourinho. Ali samo ako igra protiv momčadi koje teže posjedu lopte i napadačkoj igri, pa protiv njih može upotrijebiti svoju gerilsku taktiku.

U polufinalnom susretu Lige prvaka između madridskog Atletica i Mourinhove momčadi, domaći su pet puta više pokušali šutirati na gol (25-5; podatci WhoScored.com, koji računa i udarce koje je obrana blokirala). Izgubili su bitku u zraku (42 posto zračnih dvoboja otišlo je na njihovu stranu), ali su 69 posto vremena imali loptu u posjedu. Uza sve to, izgledali su gotovo potpuno sterilno i bezopasno prema gostima, čiji su pristup mnogi komentatori proglasili 'antinogometom'.

U drugom polufinalu je Guardiolin Bayern, kao gostujuća momčad, imao čak 72 posto posjeda i dvostruko više udaraca na gol od Real Madrida (18-9), kojeg je rasturio i u zraku (osvojio 68 posto zračnih duela). Kako je to prošle sezone rekao Ante Čačić, nakon što je s Dinamom sa 71 posto posjeda izgubio 3-0 od Scorijine Rijeke, potukao je suparnika 'po svim parametrima nogometne igre'. Svim, osim po onome koji se jedino računa: golovima.

No polufinale na Bernabeuu je, za razliku od onoga na Calderonu, u komentarima mahom ocijenjeno kao 'sjajna nogometna predstava' i gotovo svi bismo se složili da su Modrić, Ronaldo i ekipa mogli i uvjerljivije pobijediti. Prateći sve to u toplini svog doma u zagrebačkoj Dubravi, bivši modri strateg nije bio jedini koji se zamislio oko ovog problema i upitao se – u čemu je razlika?

Poznata banalna izreka kaže da je za tango potrebno dvoje. Isto je i s nogometom. Događaji na terenu uvijek su akcija i reakcija, ples u kojem kretnje jedne momčadi uvelike ovise o kretnjama druge. I upravo statistika o posjedu lopte najbolje objašnjava što se u tim polufinalima na taktičkom planu dogodilo – zašto je jedno bilo 'antipropaganda' nogometa, a drugo njegov 'trijumf' u kojem je Ancelotti 'nadmudrio' Guardiolu i njegov 'dosadni' Bayern. Ali samo ako ste u stanju sagledati stvari u malo širem kontekstu.

Od sva četiri sudionika polufinala Lige prvaka, Atletico Madrid je dosad bio najreaktivniji. Kad momčad okarakteriziramo kao 'reaktivnu', to ne mora značiti da je defenzivna ili na bilo koji način 'negativna' – jednostavno, radi se o ekipi koja ne žudi za posjedom lopte nego drage volje prepušta inicijativu na terenu.

Ona napada prvenstveno tako da suparnika namami u dio terena koji joj odgovara, prisili njegove igrače da izađu iz svojih pozicija, a kad osvoji loptu u stanju je kroz razrijeđene suparničke linije znatno izravnije i brže ugroziti gol. Time pokušava izvući maksimum iz pokrivanja prostora, a ne posjeda lopte. U osnovi, teži tome da snagu suparnika upotrijebi protiv njega.

Treba pritom reći da posjed lopte nije jedini pokazatelj 'proaktivnosti' ili 'reaktivnosti' momčadi, ali je najbolji; također, nije nužno ni pokazatelj koliko je taktika napadačka ili obrambena niti koliko je jedan suparnik 'dominantan' u odnosu na drugoga. Momčad koja teži držanju lopte na taj se način zapravo i brani – jer ako je ima ona, nema je suparnik i ne može joj ugroziti gol. U Premier ligi su, primjerice, Southampton i Swansea vodeći po prosjeku posjeda lopte, a ne radi se o dominantnim ekipama; u La Ligi se po toj statistici između neprikosnovene Barcelone i Real Madrida ugurao mali Rayo Vallecano.

Čak i s onih 69 posto protiv Chelseaja, Atleticov prosjek posjeda u Ligi prvaka ove sezone je tek 45,5 posto (u La Ligi 48,7%). Chelseajev je prosjek, pak, s tom utakmicom pao ispod 50 posto (49,3%, u Premiershipu 54,6%). Mourinhov 'zli' plan protiv Simeonea bio je pakleno jednostavan: natjerati njegovu momčad da preuzme inicijativu, dati joj loptu, namamiti da napadne i vrebati iz kontri.

Ovaj radikalno reaktivni pristup ekstrem je s druge strane spektra od Guardioline tiki-take, njen odraz u ogledalu. Gerilski nogomet.

Nije to ništa novo ili originalno, jer igra zasnovana na kontranapadima pojavila se vrlo rano u nogometnoj evoluciji. I Mourinho sam je, uostalom, na taj način osvojio Ligu prvaka i s Portom i s Interom – realno slabijim ekipama od današnjeg Chelseaja. Sada se samo, u presudnom trenutku sezone, vratio korijenima.

Moglo je upaliti puno bolje: kasnije su mnogi kritizirali i Atleticovog trenera zbog 'nedostatka hrabrosti' da snažnije napadne Mourinhov 'bunker', odnosno 'autobus'. Da je to učinio, velika je šansa da bi primio gol iz kontre, jer Atletico se i ovako našao na nepoznatom teritoriju: još nikad u Simeonovoj eri nije imao takvu prednost u posjedu lopte. Chelsea je samo čekao da se Madriđani okuraže i počnu napadati s više rizika – vidjeli smo što se dogodilo Liverpoolu... Ali prepredeni Simeone im nije tako naložio i ponajviše zato je igra izgledala tako sterilno.

Carlo Ancelotti jest trener koji teži posjedu lopte, ali ne ni izdaleka tako kao Guardiola; njegov je pristup puno fleksibilniji po tom pitanju. Ove sezone njegova momčad ima prosjek posjeda 53,5 posto u Ligi prvaka (i to nakon onih 28% s Bayernom...), a u španjolskom prvenstvu čak 58,8%. Ključnu ulogu u tom segmentu ima baš Luka Modrić, koji je procvjetao pod Talijanovim vodstvom kao igrač koji je u momčadi najsposobniji po pitanju zadržavanja lopte.

Ancelotti je, naravno, dobro znao da se ne može nadigravati i tući za posjed s Bayernom. Guardiolini momci u Ligi prvaka imaju prosjek od 69,5 posjeda lopte (u Bundesligi 71,3%). Pep je inovativan trener koji stalno traži nova taktička rješenja, ali insistiranje na posjedu lopte jedna je stvar koja se nikad ne mijenja, sve do fetišističkih razmjera. 'Zašto plače dijete koje je napucalo loptu preko ograde Guardiolinog dvorišta?', pita jedan stari vic. 'Zato što zna da je nikad neće dobiti natrag...'

Međutim, Real Madrid je najbolja kontraška momčad na svijetu. Momčad koju je u tome tesao upravo najveći stručnjak za protunapade, Jose Mourinho, i momčad koja sada ima dvojicu najboljih igrača na svijetu za takav pristup – Cristiana Ronalda i Garetha Balea. S prilagodbom sustava koja je ponajviše koristila Luki Modriću, Ancelotti sada ima i ključnu dodatnu opciju: njegov 'novi' čovjek je 'Modrić 2.0', playmaker koji svojim izlascima i taktičkom odgovornošću nudi presudnu prednost. Sada kontre više ne idu samo dugim loptama Xabija Alonsa i prodorima preko bokova, nego i kroz sredinu preko Luke koji rijetko griješi u predaji, a odlično se razumije s Ronaldom i Baleom.

No razlog zašto je ta utakmica bila zanimljivija od one prve polufinalne nije samo u tome što je Real Madrid bolji u protunapadima od Chelseaja (koji se pak bolje brani). Još više je tome pridonio Bayernov stil igre: ovo je bio 'tango' u kojem su oba partnera plesala. Guardiola nije išao za time da Ronaldov bok zatvori vraćanjem Philippa Lahma na poziciju desnog braniča – stavio je onamo još ofenzivnijeg Rafinhu, a omalenog, kreativnog Lahma u vezni red umjesto očekivanog snažnog i visokog Javija Martineza.

Želio je provesti što veći dio vremena na suparničkoj polovici, time svjesno jako puno riskirajući kad su u pitanju suparničke kontre. Pokazalo se da taktika nije upalila: Carvajal i Coentrao odlično su zakočili Robbena i Riberyja, a Modrić je pokazao veću klasu od svih Bayernovih veznjaka. Možda je Pep pogriješio s Lahmovom pozicijom, možda i s Mandžukićem u prvom sastavu; sigurno je i da je Bayernove zvijezde nisu imale svoj dan, jer odigrale su svoju najgoru europsku utakmicu ove sezone.

Bilo kako bilo, razlika je u tome što je Real Madrid prepustio loptu suparniku koji je ionako hoće po svaku cijenu i uvijek, dok je Chelsea to isto napravio momčadi koja u pravilu ne želi imati loptu većinu vremena.

U uzvratima bismo, po svoj prilici, mogli vidjeti trijumf Mourinhovog gerilskog nogometa. Njegova bivša momčad nema zašto riskirati u Münchenu, jer Bayern mora stizati rezultat. Ancelottiju je dovoljna jedna munjevita kontra preko Ronalda, Balea ili Modrića da zabije gol s kojim prolazi, čak i ako domaći zabiju dva. Očekujte sasvim povučeni, reaktivni Real Madrid.

A ako će netko riskirati u Londonu, logično je da to bude Simeone. Njemu gol u gostima znači puno više nego što bi značio kod kuće, a čak i ako prvi primi gol, s izjednačenjem jednako prolazi dalje kao i da ga nije primio. Ojačan defenzivnim samopouzdanjem, Chelsea će to jedva dočekati. Ako se dogodi, šanse 'Plavaca' će samo porasti: pobijediti 1-0 jedna je od najlakših stvari u nogometu, kaže Mourinho. A ako ne, gledat ćemo još jednom igru na 0-0, pa što bude...

I za antinogomet je potrebno dvoje.