Znate li kada je Danska posljednji put izgubila utakmicu na svjetskim prvenstvima u rukometu? U vremenskim okvirima tog sporta, u kojem se velika natjecanja odvijaju svake godine, a SP svake druge, bilo je to sada već pradavne 2017. Dogodilo se u osmini prvenstva u Francuskoj, a Mađari su slavili 27:25. Od tada pa sve do danas Danci nisu doživjeli nijedan - ali nijedan - poraz na rukometnim mundijalima. A kako stvari izgledaju, čini se da još jako dugo ni neće. Zaista, postavlja se pitanje otkud takva dominacija jedne reprezentacije i kako je nastao fenomen danskog rukometa.

Svoje prvo svjetsko zlato osvojili su 2019., kada su uz Nijemce bili domaćini. Do tada su već bili dvostruki europski (2008. i 2012.) prvaci, olimpijski pobjednici (Rio 2016.), ali nikad nisu uzeli svjetsko zlato.

Danska je izmislila rukomet, a desetljećima je nije bilo nigdje. Onda je Anja Andersen pokrenula revoluciju

Uvijek im je nešto nedostajalo i izgledalo je kao da su ukleti. Prvo svjetsko srebro osvojili su 1967., no taj podatak stavit ćemo na marginu jer tada rukomet ni izbliza nije bio sport kakav je danas. Godinama nakon toga, desetljećima čak, tavorili su u prosječnosti ili ispodprosječnosti svjetskog rukometa. Rumunji, Sovjeti, jedni i drugi Nijemci, Jugoslavija i mrski im susjedi Šveđani kitili su se medaljama, a Danaca nije bilo nigdje, iako se vole pohvaliti time da su upravo oni izmislili rukomet (mada im Nijemci to ne priznaju). No sredinom devedesetih nešto se ozbiljno počelo događati.

Muška reprezentacija Danske je na prvom održanom Euru u Portugalu 1994. završila četvrta i izgubila je susret za broncu od Hrvatske. Nisu osvojili medalju, ali se nešto počelo događati. S druge strane, baš tada 'stanoviti' Ulrik Wilbek sa ženskom reprezentacijom počeo je pisati povijest. U devedesetima Dankinje, predvođene za mnoge najvećom rukometašicom svih vremena Anjom Andersen, nisu imale pravu konkurenciju.

Gazile su sve pred sobom i pokupile dva europska zlata, uz svjetsko i olimpijsko. Cure su napravile bum i u Danskoj je rukomet postao više od sporta. Dvorane su bile krcate, čak i na utakmicama mlađih selekcija, a televizija je forsirajući ga kao nacionalni proizvod napravila ogromnu stvar za sve ovo što se događa danas.

Ključan trenutak za ovo što se danas događa je 2005.

Za muški rukomet u Danskoj ključna je bila 2005., kad je Danski rukometni savez odlučio ne izmišljati toplu vodu nego se okrenuti dobro prokušanom receptu. Ako već kod kuće imaš najboljeg trenera, zašto tražiti nešto drugo? Za izbornika je imenovan Wilbek, a već na svom prvom velikom natjecanju, na Euru 2006., osvojio je broncu pobijedivši Hrvatsku u susretu za treće mjesto. Sjećate se, bila je to ona silna generacija predvođena paklenim krilom Larsom Christiansenom, čudesnim golmanom Kasperom Hvidtom, Lasseom Boesenom, tada mlađahnim Hansom Lindbergom i ostalim asovima.

Broncu su uzeli i 2007. na SP-u u Njemačkoj, a onda je stigla Norveška i Euro 2008. Danci na tom turniru nisu imali dostojnu konkurenciju, a čak su dva puta isprašili Balića i kompaniju. Najprije u grupi s nestvarnih 30:20, a onda i u finalu 24:20. To im je zlato bilo potrebno da shvate da mogu, ta medalja bila je okidač nakon kojeg se sve otvorilo.

Problem je jedino bilo to što je ta generacija nastupala u isto vrijeme u kojem je harala i najjača francuska, za koju su uglavnom bila rezervirana zlata. No kad bi Francuzi zaštekali, Danci bi spremno prihvatili poklon, pa su tako 2012. u Beogradu osvojili drugo europsko zlato. Tada je reprezentacija bila u rukama danskog princa Mikkela Hansena, a koji je odlaskom Ivana Balića preuzeo titulu prve pratnje Nikole Karabatića.

Kad su napokon u Riju u finalu pali i Francuzi, nitko ih više nije mogao zaustaviti

Koliko god dobri bili, Danci nikako nisu znali kako se riješiti Francuza. Na SP-u 2011. u Švedskoj bili su najbliže. Odveli su Tricolore do produžetaka, ali u dodatnom vremenu nisu imali ni snage ni iskustva. Tri godine kasnije bili su domaćini Eura i čitava nacija je sanjala zlato. Istina, došli su u finale, ali tamo ih je čekalo pravo poniženje. Francuzi su ih razbili na njihovom parketu s nevjerojatnih devet golova razlike (41:32).

Opterećeni višegodišnjim traumama i zatrovani kompleksom od Francuza, stigli su na Igre u Rio 2016. i došli do finala, u kojem ih je čekala, gle čuda, Francuska. Naravno, favorit je bio poznat, ali po zakonu velikih brojeva, ali i zahvaljujući njihovoj snazi, zlatna olimpijska kolajna je prvi put u povijesti pripala Danskoj.

Kad su shvatili da mogu biti bolji i od najboljih, Danci su prepuni samopouzdanja krenuli u pohod koji rukometni svijet ne pamti. Istina, ostalo je to prokletstvo svjetskog zlata, a i ono je skinuto 2019. u Njemačkoj. U finalu su Sagosen i ostali Norvežani samo blijedo i zbunjeno gledali što im Danci rade pa je konačnih 31:22, s obzirom na prikazano, bio fantastičan rezultat za njih.

Bojimo se da nas čeka neviđena dominacija kakvu nismo vidjeli u povijesti bilo kojeg sporta

Od tog dana Danci su privatizirali mundijale i zaredali s još dva uzastopna zlata. Tu i tamo znali bi izgubiti neko finale, jasno od Francuza, kao što se dogodilo na Igrama u Tokiju ili na prošlom Euru, ali kad vidimo kako na ovom turniru igraju Mathias Gidsel, Simon Pytlick, Rasmus Lauge i nevjerojatni vratar Emil Nielsen, bilo koji scenarij osim titule Danaca bila bi senzacija svih senzacija. Jer ovo što su oni danas u rukometu možemo jedino usporediti s Amerikancima kad dođu na Igre s najboljim što imaju. Jednostavno, ljudi igraju neki drugi rukomet u odnosu na ostatak svijeta, a s obzirom na širinu koju imaju i igrače koje izbacuju na svakom turniru, bojimo se da nas čeka nezapamćena dominacija kakvu nismo vidjeli u povijesti bilo kojeg sporta.

'Da dođu s tri ekipe, uzeli bi sve tri medalje. Nije normalno ovo što rade'

S tim se slaže i legendarni Nenad Peruničić, jedan od najboljih svjetskih šutera svih vremena i nekadašnji suigrač u Kielu aktualnog danskog izbornika Nikolaja Jacobsena.

'Ovo što radi Danska nikad nije viđeno u povijesti bilo kojeg sporta. Nikad nisam vidio da jedna reprezentacija ima takvu bazu vrhunskih igrača. Da dođu s tri ekipe, mislim da bi uzeli sve tri medalje. Moj bivši suigrač Nikolaj Jacobsen ima ogromnih problema koga povesti, a koga izostaviti s nekog turnira. To je takva kvaliteta da je to nenormalno', rekao nam je Peruničić pa je objasnio otkud tolika nadmoć:

'U Danskoj je rukomet uvijek bio popularan, na koncu - to je njihov sport. Time se diče. Međutim dugo godina su imali velik problem. Stalno su imali dobru reprezentaciju, uvijek bi dolazili do završnice, ali nikako nisu mogli do zlata. Zbog toga su ih dugo prozivali. Ali kad su u Norveškoj 2008. napokon došli do prve titule, sve im se otvorilo. Fascinantno je to koliko u Danskoj ulažu u rukomet. Tamo se on igra u školama, mislim da je čak i školski predmet. Kod njih je to najmasovniji sport, on im je u mentalitetu. I ono što je najvažnije, treneri mlađih kategorija ne robuju krutim pravilima i sustavima pa da djecu od malih nogu tjeraju da uče obranu 3-2-1 ili 5-1. Ne, oni klince puštaju da se igraju, da uživaju i da zavole rukomet. A kasnije će doći ono što mora doći.'