Bivši proslavljeni hrvatski nogometni reprezentativac, Mario Stanić, vrlo često komentira aktualna zbivanja u hrvatskom nogometu, ali i stvarima koje ga okružuju. A svi znam da je to i politika, koja od sporta jako puno uzima, a vrlo malo mu vraća. Kao primjer iskoristio je kanidaturu Srbije za domaćinstvo SP-a 2030.
U svojoj najnovijoj kolumni, Mario Stanić osvrnuo se na kandidaturu Srbije, u suradnji s Bugarskom, Rumunjskom i Grčkom, za domaćinstvo svjetskom prvenstvu 2030. godine.
Ako Srbija dobije tu čast da skupa s Bugarskom, Rumunjskom i Grčkom bude domaćin najvećeg nogometnog spektakla na planetu, nemojte biti ljubomorni, nema potrebe tugovati i suze liti. Možemo biti ponosni jer malo je falilo da to budemo mi!
Stvarno. Nikad nismo bili bliže. Tik pored nas, za dlaku!
Vjerojatno će vas zvati vaši prijatelji iz bijelog svijeta i zasigurno će postavljati sasvim logična pitanja:
- Kako je moguće da se Hrvatska nije kandidirala?
- Zašto Hrvatska nije probala materijalizirati najplodniju nogometnu godinu?
- Šta je to sprječavalo Hrvatsku da se nametne i bude inicijator najvećeg spektakla na kugli zemaljskoj?
Moj savjet je da ne treba izlaziti sa brzopletim odgovorima. Možemo se pretvarati kao da nismo čuli pitanje ili da je veza loša… Mogli bismo jednostavno okrenuti priču u nekom drugom smjeru. Ako sugovornik bude uporan i nametljiv, znajte da se radi o mučkoj provokaciji', dio je Stanićevog komentara.
Stvarno, zašto se Hrvatska nije kandidirala da bude jedan od domaćina svjetskog nogometnog prvenstva? Odgovor je prelagan i svi ga znamo, ali bolje je držati jezik za zubima. Nekako je lakše lagati sebe i druge nego otkrivati svoje pravo lice. Zamislite samo reakciju vašeg sugovornika kad bi mu rekli banalnu istinu.
- NISMO SE SJETILI, A NIJE NAS NI BRIGA!
Poprilično je tužna konstatacija da nam takvo nešto nije bilo ni na kraj pameti! Zato i predlažem da istinu zamaskiramo, iskrivimo ili zataškamo. Istina je i inače kod nas izuzetno rastezljiv pojam pa stoga možemo sebi i drugima servirati raznorazna objašnjenja i opravdanja. Možemo se pravdati kako organizacija i domaćinstvo svjetskog nogometnog prvenstva ne daje nikakve garancije o povratu uloženih sredstava. Mogli bismo gurati tezu kako smo mi turistička destinacija i da nam ne trebaju dodatne gužve i prometni krkljanac usred turističke sezone. Mogla bi proći i teorija kako je sramota da se FIFA nije sama sjetila prepoznati i kandidirati Hrvatsku kao domaćina. Muljamo, petljamo, ali pravu istinu sakrijmo, ili barem držimo unutar naših granica. Istina neka bude samo naša javna tajna.
Osvrnuo se Stanić i na posjet predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović svjetskom prvenstvu u Rusiji.
Kad je Vučić vidio navijačku strast naše predsjednice, kad je gledao našu vladu kako putuje na finale i kako bezbrižno pjevaju u avionu, pretpostavljam da mu se istog časa svijet srušio. Tad mu je vjerojatno i sinula ideja o kandidaturi za svjetsko prvenstvo. Dok su se naši političari natjecali tko je vatreniji navijač, dok su naši političari igrali neke svoje osobne utakmice i skupljali jeftine političke poene, ispada da je premijer Srbije razmišljao drugačije i konstruktivnije.
On se, za razliku od nas, sjetio koordinirati i lobirati na nekoj globalnoj i ozbiljnoj razini. Ispada tako da nam je premijer Srbije u ovoj utakmici zabio strašan gol u sudačkoj nadoknadi.
Uzalud nama svi sportski uspjesi kad nismo u stanju ama baš ništa materijalizirati. Uzalud se naši sportaši penju na postolja, osvajaju medalje i reklamiraju našu domovinu kad patimo od kroničnog manjka vizionarstva i nebrige!
Krajnji domet naših političara po pitanju sporta je već dugi niz godina jasno artikuliran. Sve što naši politički vizionari mogu napraviti su:
- Organizacija dočeka
- Dodjela ordena
- Naslikavanje s pobjednicima
Najsportskija nacija na svijetu ima najlicemjernije i najmlitavije političare na kugli zemaljskoj. Koja ironija života!
Cijelu kolumnu Marija Stanića pročitajte OVDJE.
