Možda i najbolji primjer ovog vida suradnje je Iztok Puc, rukometaš koji je s Kljaićevom Hrvatskom osvojio olimpijsko zlato 1996, a poznato je i koliko je susjedna BiH obogatila hrvatski nogomet i, naročito, tenis.

Ipak, fokus ove priče stavljamo na igrače koji su odlučili igrati za svoje domicilne selekcije, ali su bili iznimno uspješni u dresovima hrvatskih klubova i ostavili dubok trag. Osim toga, odabrane krase i sjajne ljudske karakteristike. Teško je bilo odlučiti se za po jednog predstavnika svoje zemlje, ali nudimo našu petorku.

Srbija – Vanja Udovičić

Iako još nije okončao ni prvu sezonu na radu u Hrvatskoj, genijalni vaterpolski bek iz Beograda najveći je srpski sportaš koji je nastupao u nekom klubu samostalne Hrvatske. Zbog lojalnosti svojoj domovini (odbio je igrati za Italiju) potjeran je iz Pro Recca i Mladost je prošloga ljeta dovela i službeno proglašenog najboljeg vaterpolista svijeta. Sada Vanja i 'žapci' čekaju borbu za europsku titulu u Rimu, a njegov angažman u idućoj sezoni je neizvjestan. Ako ode iz Mladosti, bilo bi ga sjajno zadržati u Hrvatskoj, a interes pokazuje riječko Primorje.

Slovenija – Robert Kristan

Gubio Medveščak ili pobjeđivao, u prvom planu je najčešće sjajni Jeseničanin Lix. Kristan je došao u Zagreb na početku hokejaške euforije prije dvije godine i, iako je jasno da može pronaći unosniji angažman, ostat će još barem jednu sezonu. Nositelj je ambicija 'medvjeda', što pokazuje i na tekućem SP-u u Slovačkoj, gdje jednostavno briljira, a karizmom se brzo nametnuo kao jedan od najvećih ljubimaca publike.

BiH – Senijad Ibričić

'Orilo, gorilo, Ibro, mi te volimo…', grmjela je Torcida u jeku najveće euforije dok je skromni mladić iz okolice Banje Luke s kapetanskom trakom driblao i zabijao. Ostat će upisana vječna ljubav Ibre i Splita, a prije dolaska na Poljud četiri je sezone (uglavnom) briljirao u dresu Zagreba. I nakon odlaska iz Hajduka dokazao je svoju vjernost Splićanima kada je na vlastitu odgovornost došao na Poljud prilikom 100. rođendana kluba i odigrao 10 minuta u slavljeničkom porazu od Slavije. Takve geste navijači ne zaboravljaju.

Makedonija – Kiril Lazarov

Sa 20 godina Kiro je napustio Zemlju Vječnog Sunca i krenuo u gradnju velike karijere. Srećom, prepoznao ga je Zagreb gdje je igrao dvije sezone, a u Veszpremu pet godina, te se vratio u Dom sportova kao jedan od najboljih ljevaka na svijetu. U bijelom dresu je bio najbolji strijelac Lige prvaka te u to vrijeme sa 92 gola srušio rekord SP-a na natjecanju u Hrvatskoj. Zbog iznimnih rezultata (dok je nosio dres Zagreba) odlikovao ga je i makedonski predsjednik, a trenutno nastupa za sjajni Ciudad Real.

Crna Gora – Radomir Đalović

Đalović je preko Crvene zvezde i Železnika sa 20 godina potpisao za NK Zagreb. Njegova poveznica s Marakanom bila je garancija određenih teškoća, ali svi koji su ga znali zavoljeli su ga na prvu. U dresu 'pjesnika' je ostao dvije sezone i ostao u sjećanju kao rijetko viđen borac s talentom za postizanje golova i srčanim slavljem istih. Nakon dvije sezone u Bundesligi i Turskoj vratio se u Hrvatsku, ovaj put u Rijeku, gdje je igrao još bolje. Osovina Štrok – Đalović ostat će u pamćenju kao jedna od najboljih suradnji HNL-a izvan kruga Dinama i Hajduka. Na Kantridi je odigrao tri sezone i ušao u red velikana HNL-a s postignutih više od 50 golova.