Bogatu talijansku nogometnu povijest osobito obilježavaju dvojica strijelaca od kojih na svjetskim smotrama nitko nije očekivao ništa, a ostvarili su gotovo sve
Njihova ostvarenja dijeli osam godina, ali Paolo Rossi i Salvatore 'Toto' Schillaci u talijanskim će pričama trajati u vijeke vjekova. Krenimo kronološki, Rossi se pojavio 1982. godine.
Dvije godine prije igrao je za Perugiju gdje je označen glavnim krivcem u tada poznatoj kladioničarskoj aferi. Branio se da je nevin, ali dobio je tri godine zabrane nastupanja. Žalbom je period uspio skratiti na dvije godine, taman da si omogući put na SP u Španjolsku.
Izbornik Bearzot uvrstio ga je u sastav i dao mu priliku u početnom sastavu. Italija je, nikakvo čudo, na početku turnira 'davila' i dalje su prošli s tri remija. Rossi nije napravio ništa. U prvom dvoboju drugog kruga svladali su Argentinu, a Rossi je i dalje šutio. I onda je krenuo. Zabio je tri gola i izbacio možda najjači Brazil svih vremena, u polufinalu zabio još dva Poljacima i u finalu prvi gol Njemačkoj. Osvojio je naslov, dobio nagradu za najboljeg igrača i strijelca turnira, te na kraju sezone za najboljeg igrača Europe i svijeta.
U nastavku karijere odigrao je još tek jednu iznadprosječnu sezonu, ali i danas je čest gost revijalnih susreta i vrlo tražena osoba u Italiji.
Osam godina poslije Italija je organizirala turnir i sanjala naslov. I Schillaciju je, kao i Rossiju, bilo 26 godina, a iza sebe je imao samo jednu prvoligašku sezonu. Vrlo solidnu, ali samo jednu. Na turnir je ušao kao rezerva, a dvije minute nakon što je ušao na teren, zabio je za pobjedu protiv Austrijanaca. Protiv SAD-a nije zabio, ali je, ponovno s klupe, izborio mjesto uz Roberta Baggia u prvih 11.
Ostatak turnira proveo je na terenu i nastavio svoj čudesni niz. Zabio je u svih preostalih pet utakmica, no Italija je ispala nakon penala protiv Argentine u polufinalu. Proglašen je najboljim igračem i strijelcem, ali od Rossijevog uspjeha dijeli ga ono ključno – nije postao prvak. Ipak, još i danas to ljeto Talijani zovu 'čarobne Schillacijeve noći'.
Ni on kasnije u karijeri nije napravio ništa zapaženo, krenulo ga je tek kada je nakon 30. rođendana otišao u japansku ligu malo popraviti stanje na tekućem računu.
