Istina, tada je u zadnjem kolu pred Dalićevom momčadi bila ne baš impresivna Škotska, a u našem sastavu glavni su igrači bili četiri godine mlađi nego danas. Da bi se podvig ponovio na Euru 2024, trebat će pobijediti Italiju, branitelja naslova i momčadi koje se treba čuvati i kad se čini da nisu u punoj snazi.

Na tom prvenstvu Italija je prvak postala pod dirigentskom palicom Roberta Mancinija, do titule su došli potpuno zasluženo, bez obzira na to što su i polufinale i finale dobili na jedanaesterce. Bar im se Hrvatska s iskustvom iz Rusije i Katra ne bi trebala zbog toga rugati.

Što i Hrvatska i Italija mogu bit će vidljivo na utakmici posljednjeg kola natjecanja po grupama u ponedjeljak (21 sat), koju je Zlatko Dalić nakon remija s Albanijom ispravno nazvao prvom utakmicom 'nokaut faze'. Italija je nominalno u prednosti i nakon poraza od Španjolske, ali pobjeda Hrvatske preokrenula bi sve, baš kako su Vatreni na prošlom Euru napravili u zadnjem kolu.

Italija propustila dva Svjetska prvenstva u nizu

Ovo je prvenstvo ujedno i veliki ispit za Luciana Spallettija, stručnjaka koji je Azzure poveo u kolovozu prošle godine, nakon što je Mancini preuzeo odgovornost za promašaj u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2022. Bila je to kap koja je prelila čašu talijanske nogometne javnosti, jer su nakon titule svjetskih prvaka 2006. na sljedeća dva Mundijala ispali u grupnoj fazi, a u Rusiju i Katar se uopće nisu kvalificirali. Osvajanje Eura 2020., odnosno 2021. došlo je kao blaga utjeha.

Zato je bilo očekivano da će Talijani posegnuti za promjenom. Našli su je u Spallettiju, jednom od najboljih talijanskih trenera posljednjih godina, čovjeku koji je trofeje osvajao u Romi i Zenitu, donio titulu prvaka Napoliju nakon 33 godine, bio proglašavan najboljim trenerom Serie A. Dobili su izbornika koji je uvijek bio posvećen napadačkom nogometu, ali i stvaranju momčadskog duha u svlačionici. Stratega koji je lani bio drugi u glasanju FIFA-e za trenera godine, iza Pepa Guardiole. Očekivanja su od Eura bila velika, dosad su samo djelomično ispunjena. Valjda neće eksplodirati baš u Leipzigu 24. lipnja.

Ovaj 65-godišnji Toskanac imao je prilično nezapaženu igračku karijeru, jedan je od onih trenera koji potvrđuju 'pravilo' da dobar trener nije u životu trebao biti i dobar ili odličan igrač. Uostalom, najbliže profesionalnom statusu prvi je put došao tek u dvadesetim godinama, kad je s 23 godine počeo igrati za nižerazredni Castelfiorentino. Ni kasnije nije išao pretjerano 'visoko' u talijanskoj nogometnoj piramidi, igrajući uglavnom u Serie C i klubovima poput Entelle, Spezie, Viareggia i ipak poznatijeg Empolija, jedinog od tih klubova koji danas igra u prvoj ligi. Taj mu je dio karijere, zbog kasnog početka, bio i prilično kratak, samo 11 godina od debija u Castelfiorentinu zaključio je da mu je bolje biti trener.

Trenerski počeci

I to je napravio baš u klubu u kojem je okončao igrački život, pet je godina bio trener Empolija, i odveo ih iz Serie C1 do Serie A, što mu je bio prvi trenerski uspjeh. Put ga je dalje vodio preko kratkih 'gaža' u Sampdoriji i Veneziji do Udinesea, gdje je ostavio prvi snažniji dojam. Tamo je radio u dva navrata, prvo kratka tri mjeseca 2001., a onda tri sezone od 2002. do 2005., s 'izletom' u Anconu između dva mandata. A kad se utvrdio u Udinama, doveo je momčad do senzacionalnog četvrtog mjesta u prvenstvu (samo su 1997. bili bolji, treći, pod Zaccheronijem) i dosad jedinog plasmana u Ligu prvaka.

S takvom reputacijom Spallettiju nije bio problem naći posao u nekom od velikih talijanskih klubova, ulovila ga je Roma koja je te 2005. prošla kroz razočaravjuću sezonu u kojoj su promijenili četiri trenera. Trebalo je zavesti reda u klupskom kaosu. I uspio je: promjenom taktike iz oslanjanja na obranu u napadački nogomet Roma je stigla do petog mjesta u prvenstvu, jednu poziciju ispod granice za ulazak Lige prvaka, a izgubili su i u finalu Kupa od Intera. No, Ligu prvaka su sljedeće godine ipak zaigrali, nakon što je zbog afere Calciopoli, nastale namještanjem rezultata, prvak Juventus završio u Serie B.

Razumljivo je bilo što je te 2006. Spalletti bio proglašen trenerom godine u Serie A, i potom poveo Romu do četvrtfinala Lige prvaka i drugog mjesta u talijanskom prvenstvu uz jedan neuobičajen podvig: jedini su u svim natjecanjima te godine pobijedili superdominantni Inter Roberta Mancinija. Među ostalim i u finalu talijanskog kupa, kad su u prvoj utakmici u Rimu pregazili Nerazzure 6:2. Bio je to prvi važni trofej u Spallettijevoj riznici, upotpunjen na početku sljedeće sezone još jednom pobjedom nad Interom u Superkupu, i to usred Milana. U Ligi prvaka, pak, skinuli su još jedan važan 'skalp', postavši prvi talijanski klub koji je uspio eliminirati Real Madrid. No, glave je Romi u četvrtfinalu došao kasniji pobjednik Lige Manchester United. Zato su obranili Kup, opet svladavši Inter u finalu. Nažalost, nije trajalo koliko je moglo, Spalletti je napustio Rim već 2009., nakon što je klub zapao u financijske i rezultatske teškoće.

Skupljao iskustvo u ruskom Zenitu

Zato ga je čekao jedini angažman izvan Italije, uspješan trenerski posao u Zenitu iz ruskog Sankt Peterburga. Tada bogati ruski klub odriješio je kesu i s pojačanjima, sve kako bi osvajali trofeje, prvo domaće, a onda i proći što dalje u Ligi prvaka. Povremeno je doista izgledalo dobro. Spalletti je sa Zenitom uvjerljivo osvojio dva prvenstva Rusije, te po jedan Kup i Superkup. U Europi su imali nešto slabiju žetvu. Prvo su u Europskoj ligi ispali u četvrtfinalu od Twentea, a sljedeće godine iz Lige prvaka ih je u osmini finala izbacila Benfica. Kad su uslijedile dvije sezone bez trofeja, gazde kluba su ipak otpustile Spallettija.

Kao povratnik u Italiju, Spalletti je opet postao trener Rome, tu je sezonu obilježio konstantan sukob s Francescom Tottijem, simbolom Romanista. Zato novi mandat i nije trajao dugo, unatoč trećem mjestu u Serie A i dvjema plasmanima u grupnu fazu Lige prvaka. Bez trofeja, osim povremenih pobjeda na turnirima, ostao je i u klubu kojeg je ranije znao zaviti u crno, milanskom Interu.

A onda je, nakon dvije godine pauze, Spalletti došao na najvrući mogući talijanski teren. Postao je trener Napolija, umjesto današnjeg stratega Hajduka Gennara Gattusa. Osim trenera, nakon prve sezone u kojoj su Napolitanci bili treći u prvenstvu, napravljena je i čistka u igračkom kadru. Otišla su velika imena: branič Kalidou Koulibaly, najbolji klupski strijelac svih vremena Dries Mertens, veznjak Fabián Ruiz i kapetan Insigne, a zamijenili ih 'novi dječaci': Giacomo Raspadori, Khvicha Kvaratskhelia, Giovanni Simeone i Kim Min-jae.

I upalilo je. U Ligi prvaka u grupnoj fazi gazili su Liverpool 4:1 i Ajax (u gostima) 6:1, makar u četvrtfinalu izgubili od Milana. Obarali su i rekorde iz vremena Maradone po broju uzastopnih pobjeda, i onda je došao trenutak za klasično napolitansko ludilo. Sjećamo se euforije kakva samo tamo može zavladati kad su prošle godine prvi put nakon 33 godine osvojili prvenstvo, bilo je to dobro sjećanje na Maradoninu eru, sada je novi junak postao Gruzijac Kvaratkshelia, vjerojatno mu u Napulju ne mogu smisliti bolji kompliment od nadimka Kvaradona.

S Napolijem napravio čudo pa naglo napustio klupu

A onda, kad se činilo da je stvorena velika ljubav između Napolija i Spallettija, okrunjena i titulom počasnog građanina Napulja, trener je zatražio pauzu, jednogodišnji dopust. Samo koji mjesec kasnije, Roberto Mancini povukao se s izborničke pozicije, i talijanski nogometni savez nije puno tragao za nasljednikom, potpisali su trogodišnji ugovor sa Spallettijem, zasićeni neuspjesima, i u želji da obrane titulu iz 2021. U međuvremenu je vodio Azzure (računajući i ovaj Euro) u 13 utakmica, uz osam pobjeda, tri remija i dva poraza.

Nije to imenovanje prošlo bez kontroverzi. Naime, Spalletti je u tom trenutku još uvijek bio pod ugovorom s Napolijem, pa je predsjednik kluba Aurelio De Laurentiis tražio tri milijuna eura odštete od nogometnog saveza zbog ove 'krađe'. Koliko se zna, novac nije dobio, ali se priča tjednima vrtjela po talijanskim medijima prošlo ljeto. Posebno zbog toga što je Napoli nešto ranije bio spreman pustiti Spallettija u drugi klub bez odštete.

Što je Spalletti donio Italiji otkako je izbornik? Opći je sud da je njegov najveći doprinos vraćanje momčadskog duha kojeg su Azzuri nekako izgubili od osvajanja prošle europske titule, što ih je koštalo i drugog uzastopnog izostanka sa Svjetskog prvenstva prije dvije godine. U Njemačkoj im to nije baš pomoglo, jer su Albaniju pobijedili nakon vrlo neizvjesne utakmice, a onda bili potpuno nadigrani od Španjolske i samo zahvaljujući golmanu Gianluigiju Donnarummi otišli s terena sa samo jednim golom u svojoj mreži.

Premda je Spalletti za kormilom manje od godinu dana, dosadašnji rezultat u Njemačkoj ispod je razbuktalih očekivanja talijanske nogometne javnosti. Oni nešto trezveniji upozoravali su da je teško očekivati obranu titule od prije tri godine, i da treba biti strpljiv i ostaviti Spallettiju nešto mira da gradi novu veliku momčad, te ocijenili da bi im četvrtfinale bilo priličan uspjeh. Doduše, Talijani su obično dolazili daleko kad bi ih svi otpisivali.

Od one momčadi koja je pobijedila Englesku na Wembleyu, Spalletti je u Njemačku doveo četvoricu – golmana Donnarummu, kapetana Napolija Giovannija Di Lorenza, Jorginha te Nicolu Barellu i Federica Chiesu iz Juventusa. Svi ostali su novi igrači, i očita je težnja Spallettija i saveza da grade novu momčad. Kako i ne bi, nakon razočarenja na nekoliko posljednjih Svjetskih prvenstava. Doduše, u tom procesu izgradnje Italija nikako da nađe novo 'sidro', igrača koji će znanjem i karizmom biti lider. Ima u ovoj selekciji sjajnih igrača, no – pitaju se apeninski mediji – gdje su Alessandro Del Piero, Christian Vieri, Baggio... našeg vremena? Posebno se to odnosi na dominantnog strijelca.

No, Spalletti voli graditi momčadski duh bez isturenih zvijezda i jakih osobnosti. Takav duh i motivacija trebat će im i u Leipzigu u ponedjeljak. Talijanima je u načelu za prolazak dalje dovoljan i neriješeni rezultat protiv Hrvatske, ali prošla su vremena kad su Talijani zaključavali svoj gol i čeličnim catenacciom bilježili uspjehe i kad su bili krajnje neuvjerljivi. Vatrenima igra samo pobjeda, pa talijanski mediji smatraju da bi se Azzurima bilo kakva kalkulacija mogla obiti o glavu. Dakle, treba očekivati da će igrati na pobjedu i time razriješiti sve dileme. Znaju koliko opasno može biti prepustiti inicijativu hrvatskoj reprezentaciji, uz pretpostavku da ćemo napokon vidjeti našu selekciju u punoj snazi.

A Spalletti zna motivirati, takav mu je bio i govor uoči Eura, pomalo (i uobičajeno) domoljubno patetičan, ali na razini nekog vojskovođe iz prošlosti:

'U ovome trenutku mi smo divovi i heroji. Zastupamo snove svakog Talijana koji je kao dijete odlazio iz škole s loptom pod rukom, a kući se vraćao navečer preznojen i oguljenih koljena. Mi smo uzori našim navijačima i moramo dati najbolje što možemo u svakoj utakmici', poslao je jasnu poruku. Malo je reći kako je pozvao sve svoje igrače i stožer na totalnu mobilizaciju!