I onda bomba nad bombama: novi trener Hajduka postao je Gennaro Gattuso, čovjek koji je u igračkoj karijeri postao sinonim za oštrinu i posvećenost igri, vrlo često i preko granica grubosti, ali istodobno simbol beskompromisnosti te poznat kao onaj kojem nijedna lopta nije bila izgubljena. Kao trener pak nije se ni izbliza još dokazao u mjeri u kojoj je bio poštovan kao igrač, mijenjajući klubove kao na traci. No u svlačionici, tvrde svjedoci, isti je kakav je nekad bio na terenu.

Hajdukov navijački puk, veći i kompaktniji nego u ijednom hrvatskom klubu - uz nešto dežurnih grintavaca - većinom je pao u ekstazu. Veliki klub treba velika imena, a od Gattusova nema baš tako puno većih, pogotovo u HNL-u. Vidi ga se kao nekoga tko bi konačno u poljudske svlačionice trebao zavesti red, a njegov gard – i igrački i trenerski – kao stvoren je za buđenje simpatija među navijačima. I još nešto, vrlo važno za Hajduk i Split: pokazao je da ga pritisci s tribina i iz igračkih krugova ne mogu zaplašiti. Doduše, ta nepopustljivost dosad je obično rezultirala brzim odlascima iz klubova s čijom se politikom nije slagao.

Tako su predsjednik splitskog kluba Ivan Bilić i njegov sportski direktor Nikola Kalinić ipak oprali nešto od gorkog okusa koji su ljubitelji Hajduka osjećali zbog potonuća pri kraju prošle sezone i u neaktivnom razdoblju nakon nje. Zato Gattuso dolazi kao prava terapija, preparat za buđenje optimizma i vjere u konačno osvajanje titule prvaka.

Legenda AC-a Milan

Za to je, prije svega, potreban veliki rad, a ako ga itko može obećati, onda je to trener profila Gattusa, od milja zvanog Rino. Svojedobno je, u zlatnoj eri Milana, novinar La Gazette dello sport napisao da Pato dribla, Kaká donosi inovaciju, Ronaldinho postiže golove, 'a Rino radi'. Ili, njegovim vlastitim riječima, 'ja trčim za osvajače Zlatnih lopti'.

Ovaj 46-godišnjak iz Calabrije doista je cijelu svoju karijeru bio takav. Nogometni je zanat u ranoj mladosti pekao u Umbriji, u podmlatku Perugie, za koju je 'otvorio' i seniorsku karijeru vrlo kratkom epizodom, a ona je napravio uistinu neobičan korak za talijanskog igrača tako mlade dobi. Umjesto da svoje mjesto traži u nekom od velikih klubova s Apenina, sa samo 19 godina potpisao je za škotski Glasgow Rangers, i to – kako je rekao – na nagovor oca. Njegov bivši klub neuspješno je pokušao taj ugovor oboriti na sudu FIFA-e, tvrdeći da su protivno propisima potpisali tako mladog igrača.

I odmah je, kako je i kasnije činio, pristupom radu i igri osvojio sve, od trenera do navijača. Osim, jasno, sudaca, s kojima je cijeli život ratovao ponekad uistinu grubim faulovima nad protivničkim igračima, a arbitri su mu odgovarali kartonima. U Škotskoj je, recimo, već kao 19-godišnjak dobio svoj prvi crveni karton. S druge strane, vrlo je brzo postao standardni igrač Rangersa, no nije se dugo zadržao. Glave mu je došla smjena trenera, jer Waltera Smitha naslijedio je Nizozemac Dick Advocaat, kojemu se mladi borbeni Talijan nije sviđao pa ga je s njegove omiljene pozicije zadnjeg veznog preselio na desnog beka, ali to nije dobro funkcioniralo.

Još kraće bio je po povratku u Italiju igrač Salernitane, za koju je nakon transfera od četiri milijuna eura odigrao samo 25 utakmica. No onda se dogodilo ono zbog čega je stekao kultni status: potpisao je za Milan, u kojem je odigrao 12 sezona, postavši jedan od zaštitnih znakova te slavne generacije Rossonera koja je osvojila dvije Lige prvaka, dva naslova prvaka Italije, nacionalni kup, po dva talijanska i europska Superkupa, pa i titulu klupskih svjetskih prvaka. Bonus je titula svjetskih prvaka s Italijom 2006., na jednom od triju mundijala na kojima je nosio dres Azzura, a ukupno je skupio 73 nastupa. Kad je u hrvatsku nogometnu ligu došao itko s takvom karijerom?

Pirlo i Gattuso bili su ključ pobjede Italije na SP-u 2006.

Sjećamo se svi toga doba dominacije milanskog kluba, čiji su važan segment bili veznjaci Gattuso i veliki Andrea Pirlo, prema zamisli trenera Carla Ancelottija. Mnogo je velikih talenata tada igralo na San Siru, no njih dvojica davala su ton igri Milana, a još više reprezentaciji. Dapače, njih dvojica bila su ključ pobjede Italije na Svjetskom prvenstvu 2006. U tom paru Pirlo jest bio kreativna polovica, no mnogo toga što je radio nikad ne bi mogao da nije uz sebe ili iza sebe imao takav neumorni bager. Mnogi su Gattusa mrzili zbog prgavosti i povremene grubosti, no svejedno je općenito smatran jednim od najboljih na svijetu na poziciji defanzivnog veznjaka. I zbog svog pristupa obožavan među navijačima, posebno kad je potpuno zaustavio Brazilca Ronalda, a koji je tada igrao u najvećem rivalu Interu. A kad bi krenuo naprijed, teško ga je onako snažnog, nabijenog i punog želje itko mogao zaustaviti.

No duga milanska epizoda ipak je išla svom kraju, posebno nakon što mu je dijagnosticirana bolest oka zbog koje je vidio dvostruko, a i danas zbog toga povremeno nosi povez preko njega. Sve se otkrilo slučajno, kad se u utakmici protiv Lazija zabio u suigrača Alessandra Nestu jer ga uopće nije vidio.

I sve su to priče i podaci koje zna svatko tko malo više od površnog prati nogomet. Gattusova igračka veličina je neupitna. No treba se nadati da ne stiže u Hajduk zbog svog 'minulog rada', nego onoga što može pružiti kao trener. A to je zasad nedovoljno razvidno.

Kao trener je u 11 godina promijenio devet klubova

Otkako je postao trener, u 11 godina promijenio je - uključujući Hajduk - devet klubova. Trenersku karijeru koja ga je sada dovela do Splita počeo je u klubu u kojem je završio igrački dio života, švicarskom prvoligašu Sionu, no tamo se zadržao samo od veljače do svibnja 2011., osvojivši samo 10 bodova u 11 utakmica. Ni u Palermu nije bio dugo - u jedva tri mjeseca vodio je momčad u osam utakmica, uz tri pobjede i četiri poraza. Tek nešto duže proveo je u OFI-ju s Krete, ali je i tamo dobio otkaz na polovici sezone, nakon 17 utakmica.

Činilo se da je sve krenulo nabolje nakon novog povratka u Italiju. Sjeo je na klupu Pise, tada trećeligaša, i odveo je u Serie B, a bio je to prvi Gattusov uspjeh kao trenera. Nažalost, već u sljedećoj sezoni klub iz Toscane je unatoč sjajnoj igri u obrani završio na zadnjem mjestu i ekspresno se vratio u treću ligu. Jednako brzo s klupe je otišao i Gattuso, ali je u Pisi bar skupio nešto bolju statistiku - vodio je klub u 86 utakmica i prvi put imao više pobjeda nego poraza.

Solidan je bio i njegov dvosezonski mandat (2017.-2019.) u klubu kojem je dao najviše, Milanu. Rossoneri su ostali bez trofeja, ali su ipak izašli iz krize koja ih je tresla tih godina te osvojili šesto, odnosno peto mjesto u Serie A. Iz tog razdoblja seže i Gattusovo poznanstvo s Nikolom Kalinićem, tada na posudbi u milanskom klubu.

Najčudnija priča o Gattusu kao treneru ispisana je u Firenci

I onda je konačno došao prvi i dosad jedini trofej trenera Gattusa, osvajanje talijanskog kupa s Napolijem u gradu koji svoje trofeje proslavlja kao nitko drugi. U Napulj je, inače, stigao nakon pola godine pauze od odlaska iz Milana. Ipak, ni na jugu Italije nije se zadržao duže od sezone i pol.

Najčudnija priča o Gattusu kao treneru ispisana je u Firenci. Prvo je potpisao ugovor, pa onda otišao nakon samo 23 dana, prije nego što je sezona i počela, pa iz Fiorentine zapravo i nema statistike. Razlog odlaska? Uprava se nije slagala s Rinovom željom da u klub dovede nekoliko igrača pod patronatom njegova prijatelja i menadžera Jorgea Mendesa. Između tog trenutka i objave Hajduka, uz još jednu godinu pauze, vodio je dva kluba koja imenima i poviješću doista izazivaju strahopoštovanje, Valenciju i Olympique Marseille. Rezultat? Daleko od impresivnog - u Valenciji je vodio igrače u 22 utakmice, a u Marseilleu u njih 24.

Pa ipak, i dalje su veliki klubovi pokazivali interes za Gattusa, među ostalima i Tottenham, a nakon objave o dolasku u Split naveliko se piše da je izabrao Hajduk nakon što je odbio uobičajeno izdašnu ponudu Al Taawouna iz Saudijske Arabije. Možda Gattuso vidi hrvatski klub kao dobru priliku za novi početak. Zadrži li se planirane dvije sezone, pa onda uz to napokon donese osmijeh na lica navijača na kraju prvenstva, bit će to signal da se ipak pomalo približava razinama koje je imao kao igrač. No sada ga još valja dočekati na Poljudu, vidjeti kojim rosterom će raspolagati i kako će se izboriti sa svlačionicom. Ako opet ne uspije, ostaje mu ribarnica koju je 2010. otvorio u rodnom gradu Corigliano Calabru.