Do prije par godina se Premiership mogao ponositi činjenicom da, ako ništa drugo, treneri/manageri nisu bili mijenjani svaki put kad bi se gazdi učinilo da je stoper trebao zabiti hat-trick u prošloj utakmici ili kad bi prvi na ljestvici pobijedio zadnjeg, iako je bilo nadasve očekivano da bude obrnuto. No, izgleda da su i ta vremena prošla. Dolaskom Abramovicha, pa za njim i drugih "investitora", a konačno i odlaskom Sir Alexa, prosječni vijek trajanja stručnjaka s klupe se uvelike smanjio. Iako su i nadalje Englezi prilično racionalni po tom pitanju (za razliku od npr. HNL-a u kojem se do polusezone promijeni 8 od 10 trenera), ove sezone nema gotovo niti jednog trenera koji je na klupi istog kluba dulje od tri sezone (nevjerojatno, ali Brendan Rodgers je jedan od najdugovječnijih - ulazi u četvrtu sezonu sa Liverpoolom).

Jedini pravi "dinosaur" koji je u ovoj sezoni preostao još iz vremena kada je Chelsea bio londonski Everton, a City dobar drugoligaški klub je Arsene Wenger. Čovjek čiji je legendarni Michelin-style "baloner" izdržao sve nepogode, nevolje i neprilike koje su pogodile Arsenal odnosno njegove navijače. Čovjek koji je preživio 8 punih sezona bez trofeja na klupi kluba koji je u godinama prije toga imao prosjek od skoro jedne "kante" po sezoni. Trener kojemu su spočitavali sve i svašta (teta u dječjem vrtiću, osvajač trofeja za najbolje financijsko izvješće, lovac na 4. mjesto itd.), koji je u svojoj karijeri u Arsenalu 10 puta prošao put od sveca do gubitnika i natrag. Čak mu je i u jednom trenutku tijekom pretprošle sezone (nakon što je od Liverpoola i Chelsea u dvije utakmice inkasirao 11 golova) bila upitna i podrška uprave kluba. No, iako na prvi pogled tjelesno krhki, pokazao je zadivljujuću mentalnu snagu i nastavio gurati po svom.

Doduše, mora se priznati da mu nije bilo nimalo lako, pogotovo u razdoblju od 2007.-2013. godine. Arsenal, pritisnut golemim kreditom za izgradnju stadiona, nije si mogao priuštiti bilo kakve ozbiljne kupovine igrača. Dapače, prodavalo se sve što je imalo smrdilo na svjetsku klasu (Kolo Toure, Adebayor, Fabregas, Van Persie, Song...), a neke od igrača koji su kupovani čak niti Wenger nije mogao izbrusiti u dijamante. I bez obzira na to, godinu za godinom, čak i sa igračima kao što su to bili Flamini, Arshavin, Chamakh, Diaby, Bendtner, Frimpong i sl., nekako je Arsenal zadržao apsolutnu konstantu bivanja u Top 4 ekipe lige, pa time i mjesto u Ligi Prvaka.

No, od 2013. do danas se mnogo toga promijenilo. Sav onaj silni novac koji je klub zarađivao i dalje zarađuje, više se ne mora davati bankama. Dok su se mnogi drugi enormno zaduživali, Arsenal je potpuno nespektakularno držao glavu iznad vode. I sada odjednom pliva u novcu, što se počelo i osjećati. Ozil, Sanchez, Cech - mamilo se i Suareza... Kupljene su prave svjetske zvijezde, nije prodan nitko bitan, i pomaci su, naročito u drugom dijelu prošle sezone, bili jasno vidljivi. Osvojena su 2 FA kupa zaredom, prvenstvo je završeno na 3. mjestu ljestvice sa najboljim skorom 2. polovice sezone u ligi. Počelo se šuškati i o nečemu što dugo niti jedan Gooner nije prevalio preko usta - ova ekipa bi mogla i do naslova...

I dok su prošle sezone svi čestitali Mourinhu na perfektno odrađenom prijelaznom roku, ove godine Chelski na tom polju nije nimalo briljirao. Istina je da imaju fenomenalnu prvu jedanaestoricu, možda i najjaču u ligi, ali... Već su pripremne utakmice, te Community Shield pokazali da ovosezonske pridošlice nisu pojačanja. A pogotovo su pokazale da, čim nedostaje jedan kotačić u stroju, Mourinhov autobus počinje trokirati. Ako se iz jednadžbe isključi Diego Costa, ili Hazard, ili Fabregas, ili Matić - to više nije to. Makar se Hazarda diže u nebu i proglašava novim Messijem, bilo je vidljivo da on to nije niti će ikada biti. Jedan od najboljih - da, ali ne netko tko će vući cijelu ekipu za sobom. Pogotovo ako nema nekoga tko će pospremati golove poput Diega Coste. Također, ako se ugasi Fabregas, Chelsea gubi 3/4 svoje kreativnosti na terenu - što je bilo naročito vidljivo kada su kraj prošle sezone, upravo oslabljeni lošom formom Fabregasa i ozljedama Coste, izgurali po najneukusnijem Mourinhovom defenzivnom receptu. Falcao definitivno nije što je bio, a sve se čini da će slijediti sudbinu Torresa (poneki bljesak, ali u prosjeku otužno). I sam Mourinho se odmah na početku sezone čini nervozan čak i po vlastitim standardima. Ne treba niti napominjati koji "šamar" je pretrpio kada je Cech (praktički legenda Stamford Bridgea) prešao u redove Topnika i time direktno ojačao konkurenciju - koliko će to značiti Arsenalu je bilo vidljivo već u prvom međusobnom susretu. Nije nevjerojatno za pretpostaviti da bi loš ulazak u sezonu kod Chelsea mogao prouzročiti efekt zadnje Mourinhove sezone u Realu - svađe, pobunjenu svlačionicu i njegov (ponovni) odlazak.

S druge strane, kod Arsenala prvi puta u dugo vremena sve pršti od optimizma. Ekipa je ostala potpuno na okupu, a svi bitni igrači su ionako mlađahni, što znači da su ove sezone samo bolji i iskusniji nego prošle. Stoga, redom:

GOLMANI:

Veliki plus je, kao što je već rečeno, dolazak Cecha. Iako je Arsenal pod Wengerom uvijek bio mlada ekipa, svoje najbolje rezultate su uvijek postizali kada su na golu imali iskusnog lisca poput Seamana ili Lehmana - dominantnu ličnost koja je svojim autoritetom suvereno upravljala obranom i činila ih čvršćima. Dobar backup mu je svakako Ospina. Iako se nije do kraja dokazao prošle sezone, nije niti takva "rupa" kao što su bili neki prijašnji rezervni (pa i prvi) vratari Arsenala. I dok su i Curtois i De Gea klase, Hart ipak to nije.

Ocjena: 9/10 (CFC: 9/10; MUTD: 9/10; MCFC: 7/10)

OBRANA

A upravo je obrana, bez obzira na raskoš talenta u sredini terena i na krilima, ono što trenutno Arsenalu daje najviše razloga za optimizam. U tijeku samo jedne sezone su se iz defanzivne igre u stilu Monthy Pythona transformirali u jednu od najsolidnijih obrana Premiershipa, primivši tek 4 gola više od prvaka. Naročito je Koscielny u prošloj sezoni pokazao odlike stopera najviše svjetske klase. Više im se ne događaju utakmice u kojima primaju po 4 ili više golova, niti se tako nešto može očekivati ove sezone. Iako se Arsenal nije pojačao kupovinom novih stopera ili bekova, to sada više ne predstavlja problem, s obzirom da, realno gledano, Wenger za svaku poziciju u obrani ima po dva dobra rješenja. A uostalom, obrane konkurenata (osim Chelsea) se nikako ne mogu pohvaliti viškom kvalitete. Čak i Chelsea ima problem širine klupe u tom području, zbog čega sada na sve moguće načine pokušava primamiti Johna Stonesa iz Evertona. Što se tiče Manchesterskih klubova, zadivljujuće je da Van Gaal ponovno nije pojačao obranu, dok se Pellegrini mora moliti svim srcem da Kompany i ekipa ne ponove formu iz prošle sezone.

Ocjena: 8/10 (CFC: 9/10; MUTD: 6/10; MCFC: 7/10)

VEZNI RED:

Najjači adut Arsenala je svakako njegov vezni red. Wenger ima ogroman raspon ponude u tom području, pogotovo ako se gleda kreativni dio sredine. Istina, tanak je na poziciji zadnjeg veznog, no bio je i prošle godine i tada je "izmislio" Coquelina kojeg je povukao s posudbe u Charltonu izravno na teren i više ga nikada nije posjeo na klupu. No, zato ima izvrstan izbor u Ramseyu, Cazorli, Wilshireu (ako će biti zdrav), Ozilu, Ox-u (koji je prilično svestran) uz "staru gardu" Rosickog i Artetu, te mlade nade - Zelalema i Bielika. Bez obzira na to što City, United ili Chelsea možda imaju nominalno skuplje veznjake, niti jedan od konkurenata nema do kraja izbalansiran vezni red (ok, možda Man. United, ali i to tek treba vidjeti), tako da Arsenal tu nije ništa slabiji. Istina, mnogo toga bi moglo ovisiti i o tome da Ramsey i Coquelin ostanu zdravi, te da Ozil odigra dobru sezonu, no tako se može raspravljati o svima. Dovoljno se sjetiti Di Marie u Unitedu, te katastrofalne sezone Tourea i FF dvojca u Cityu (da nije bilo Silve i Aguera bi vrlo vjerojatno završili negdje na sredini ljestvice).

Ocjena: 8/10 (CFC: 8/10; MUTD: 9/10; MCFC: 8/10)

NAPAD:

Velike su rasprave o tome da li se Arsenal treba pojačati u napadu. Kada se pogleda roster, istina je da Arsenalov napad ne izaziva takvo strahopoštovanje kao npr. kombinacija Hazard-Costa ili Sterling-Aguero, no nikako ih se ne smije podcijeniti. Sanchez je prošle sezone dokazao da je puno bolji kada ga se stavi u fokus nego kada mora biti prateća violina. Odigrao je možda najbolju sezonu u karijeri i pokazao se kao izvrsna kupovina. Wallcot je, na žalost, ponovno bio ozlijeđen, i to u trenutku kada mu se forma rapidno uspinjala, no ove sezone je krenuo vrlo dobro i biti će zanimljivo vidjeti ga u ulozi špice (iako mislim da je njegovo jedino pravo mjesto desno krilo - kada je u formi, jedan je od najboljih na toj poziciji). Giroud? Varira od briljantnog poachera i razvlakača obrana do beskorisnog drveta na terenu. Jedan od "onih" igrača koji nikada neće biti smatrani vrhunskima. Arsenal je gotovo uvijek imao top napadače poput Bergkampa, Henrya, Van Persiea, tako da se jako teško pomiriti s Giroudom kao prvom opcijom. Iako danas kronično manjka pravih strikera u Svijetu, ostaje dojam da bi i od tog malog izbora barem jedan trebao, u skladu s tradicijom, stanovati na Emiratesu. Jer bi baš to na kraju sezone mogla biti razlika između prvog mjesta i ostalih. Na sreću po Wengera, ni konkurencija baš i nije u savršenom stanju: Costa i Aguero imaju staklene noge i neadekvatne zamjene, dok je Rooney sada ostao "Pale sam na Svijetu".

Ocjena: 8/10 (CFC: 8/10; MUTD: 8/10; MCFC: 9/10)

Dakle, kada se sveukupno zbroji, skor je slijedeći:

ARS: 8,25/10; CFC: 8,5/10; MUTD: 8/10; MCFC: 7,75/10

Arsenal bi mogao. Ima ozbiljne šanse, nakon dugo vremena, makar bi ovo mogla biti jako napeta sezona. Taman da Arsene, poput Sir Alexa, sjedne na tron i kaže "Au revoir!"