Tako misli Losovius, korisnik s portala Tribina.hr, koji je analizirao neke statističke podatke i brazilske slabosti zbog kojih vrlo vjerojatno neće biti svjetski prvaci:

Pitajte mnoge ljudi iz svijeta nogometa, ili još bolje slušajte njihove izjave na televiziji i mnogi će reći kako su upravo domaćini favoriti, zato jer su – domaćini. Ali, nedavni podaci ipak govore drugačije. I oni su protiv Brazila, a ovo su tri razloga zašto ih se debelo precjenjuje prije samog SP-a:

1.Domaći je teren precijenjen
Za početak, europske ekipe dominiraju ovim natjecanjem u eri modernog nogometa. Gledajući posljednjih pet Svjetskih prvenstava, prosječno se u polufinalu nađe tri europske momčadi, a obično su to upravo one koje se i prije početka turnira čine najjačima. Razlozi su jednostavni; centralna Europa otišla je značajno naprijed u odnosu na ostatak svijeta, u njoj je nogometni softver jednostavno napredniji za nekoliko klasa.

Dodatno, ako analiziramo učinak na posljednjih osam Svjetskih i Europskih prvenstava, samo je jedna nacija osvojila trofej kod kuće, a oba je puta to bila Francuska, koja je to uspjela na Euru 1984. te na Svjetskom prvenstvu 1998. Dakle, u posljednjih 30 godina ništa ne govori u korist činjenice da je domaći teren presudan, čak štoviše, uz tek poneke iznimke (J. Koreja u vrlo sumnjivim okolnostima), domaće su ekipe ostvarivale plasman koje je bio i očekivan s obzirom na kvalitetu kadra.

2.Brazilci nisu igrački dovoljno jaki

Neke rupe u njihovom kadru naprosto su zastrašujuće, a počinje s ostarjelim i s ponešto kilograma viška ugojenim starim vratarem Juliom Cesarom, koji je morao otići u Toronto (američki MLS), kako bi ubrao 'posljednju lovu'. Nije potrebno niti spominjati da momčadi koje osvajaju velika natjecanja često to naprave nakon što vratar izvuče bar jednu utakmicu (Casillas protiv Paragvaja i Nizozemske 2010., Buffon protiv Ukrajine i Francuske 2006.). Teško se pouzdati da bi Julio Cesar to mogao napraviti, a zamjene prave nema jer je mladi (i odlični) vratar Rafael, koji igra za Napoli, ozlijeđen i neće ga biti na SP-u.

Osim vratara, koji je ogroman problem, Brazilci osim u obrani nemaju niti jednog igrača koji bi bio prva violina vrhunskog kluba. Od veznjaka Paulinho igra u Tottenhamu, a Hernanes u Interu – niti blizu top klubovi. Oscar nije ključan čovjek u Chelsea, niti je to Willian, a nije to niti Ramires. Hulk gubi vrijeme u Zenitu, Neymar je daleko od prve violine u Barceloni, a vrlo bi lako mogli vidjeti da je Fred zapravo čovjek manje na terenu koji će se jako isticati protiv najvećih reprezentacije. Gledajući prijateljske utakmice (a Kup konfederacija je upravo to), Brazil je daleko od modernih taktičkih tekovina, a vodi ih izbornik za kojeg se vidjelo da ne može voditi europski klub.

Kada se pokušao dokazati na najvećoj sceni, onoj u Europi, Scolari je doživio pravi fijasko kao trener na klupi Chelseaja. Igrači su mu brzo okrenuli leđa, a neki od njih i dan danas govore kako je jedan od lošijih trenera s kojima su radili. Kao trener Portugala imao je nekih uspjeha (finale Eura 2004. i polufinale u Njemačkoj 2006.), ali niti tada se u njegovim idejama nije moglo vidjeti ništa spomena vrijedno, a kamoli inovativno.

Brazilci će vjerojatno moći računati na sudački 'poguranac', klima će im ići na ruku, ali neće moći zakamuflirati velike rupe u igri. Ovako od oka, ovo bi im trebalo kako bi došli do finala: sudački poguranac, sreća i jedni penali. Da li će sve to dobiti - puno prije ne nego da.