Pobjeda 3:0 nad Bayernov najveća je ove sezone za Barcu, a ova je utakmica dala odgovor na tri toliko važna pitanja, ujedno simptomatična za cijelu Barcinu sezonu...

1. Zašto Messi više nije optuživan za soliranja i sebičnost?

Prošlih par sezona, u post Pep eri, kada nije sve najbolje išlo u Barci, česte su bile kritike da Messi previše toga pokušava sam i da u toj igri gubi previše lopti te tako kvari previše napada. No, je li problem bio u njemu ili u onima koji ga okružuju? Alexis Sanchez i Pedro su solidni napadači za jedan solidno visok europski nivo nogometa. No, miljama su daleko tehničkim znanjem i nogometnom inteligencijom od toga da se na terenu dobro razumiju s nogometnim kraljem. U mnogo slučajeva Messi je jednostavno razmmišljao prebrzo za to da bi Pedro to uspio na vrijeme shvatiti i u toj diskrepanciji je puno napada otišlo u nepovrat. S vremenom je Messi naučio da ne može računati da će ga Pedro svaki puta shvatiti pa je odlučio više računati sam na sebe. Danas je Messi okružen Neymarom i Suarezom, dva izvanserijska napadača koje Messi, iako oni to nisu, tretira kao sebi jednake. Danas Messi bez opterećenja šalje svoje lopte koje režu obranu jer računa s tim da Neymar i Suarez znaju što pokušava i mogu stići takve pokušaje. Ta sekunda ili dvije u kojima Neymar prije shvati akciju nego Pedro je ono što dijeli solidne igrače od genijalaca. A nemojmo zaboraviti, Neymar i Suarez su genijalci nogometa koji možda tako ne izgledaju samo zato jer kraj njih igra i bog nogometa koji je iznad svih.

Koliko smo puta prošlih sezona gledali napornu igru gdje Messi mora doći do Piquea po loptu da bi krenuo nešto napraviti po terenu? To je bilo vrijeme Xavijevog pada i Iniestine odsutnosti tijelom i duhom pa je Barca izgubila aortu kojom se krv vodi kroz momčad. Danas rijetko ili nikad ne vidimo Messija da se vrati na svoju polovicu po loptu, danas on drži svoju poziciju u napadu gdje se izvanredno rotira s Neymarom i Suarezom na pozicijama centralnog i krilnog napadača. Lopta dolazi do napada jer se Iniesta trgnuo, a Xavi je zamijenjen iznimno svrsihodnim Rakitićem. A najveći razlog zašto Messi više ne mora biti i Pirlo taj je što su uz njega još dvojica napadača koji, za razliku od jadnog Pedra koji ovim tekstom zaista ispada Pedro, u svakom trenutku mogu primiti loptu i oko centra, te svojim znanjem krenuti u napad i djelovati kao organizatori. Barcelona danas igra igru s puno režisera slične kvalitete, a to je najveći element koji je nedostajao proteklih godina.

2. Može li Ivan Rakitić dobro funkcionirati u Barceloni?

Odmah od starta, Ivan Rakitić je djelovao kao najtromiji i najsporiji igrač Barcelone. Njegov moment reakcije je ispod razine Busquetsa i treba mu naoko 'sto godina' da se pripremi na šut ili brzo dodavanje iz prve. Nije to nikakva novost, cijelu karijeru Ivan ima stigmu igrača kojem nedostaje hitrine i to se spominjalo kao glavna prepreka velikoj karijeri. No, srećom, netko u Barcinoj skaut službi zna svoj posao. Istina je da je brzina ogromni Ivanov hendikep, no došao je u savršenu momčad za taj hendikep pokriti. Rakitić je u momčadi koja očiti nedostatak brzine kompenzira time što priprema ogroman broj šansi i što ima napadače koji lako rješavaju i teže situacije. Bilo je očito kod drugog gola, Messi može čuda napraviti, samo mu treba netko tko će mu loptu gurnuti u pravo vrijeme. Možda izgleda lako, ali nije baš toliko, Ivan je poznat po toj finoj zadnjoj lopti i po tome što se ne libi uputiti i neki riskantniji pas u samu završnicu.

Rakitićev zadatak, kao i zadatak svih veznjaka Barce nije suluda jurnjava terenom nego odmjerena pozicijska igra koja će pokupiti lopte koje napadači izbore svojim trkom i presingom i koje obrana predvođena generalom Mascheranom izbije dalje od gola. Nitko ne očekuje od Rakete da sprinta gore dolje terenom, ali se očekuje da bude na pravom mjestu u pravo vrijeme, a Ivan ima igračku inteligenciju koja mu to omogućuje. Sad se već kroz analizu provlači ta špranca pa postaje očito, Barcelona je klub u kojem se igračka inteligencija cijeni više od fizičke moći, malo neobično za današnji nogomet, ali svejedno uspješno.

3. Zašto je Javier Mascherano također ključ uspjeha?

Možda malo ispod radara, ali Mascherano je jednako važan za uspjeh ove momčadi kao i 'ekipa iz napada'. Igra nemoguće dobar obrambeni nogomet, i to stilom koji više odgovara veznjaku nego stoperu. Nije ni nelogično jer Mascherano i je veznjak, ali veznjak koji već godinama igra stopera. Masceranova igra u obrani je posebna po tome što on 'čita' protivnika i izlazi na presjecanja lopte prije nego protivnik i uputi loptu što nije karakteristična stoperska igra. Još manje karakteristično je da Mascherano svaki, ali baš svaki put, pogodi i uspješno dođe na loptu, ako ju već ne osvoji onda ju barem skrene dovoljno da osujeti napad.

Forma u kojoj je Mascherano još od Svjetskog prvenstva na ovamo je nevjerojatna. Barcelona u njemu ima dodatnog veznjaka na obrambenim pozicijama što stvara prednost jednom kad se lopta osvoji. Mascheranova lopta koja kreće iz obrane nije klasična stoperska nego je ona koja već otvara napad pa u puno situacija Barcelona ima početnu prednost. U svemu tome, Mascherano-stoper niti malo ne zaostaje za Mascheranom-veznjakom i sve što mora počistiti počisti, bilo čvrstim startovima koji protivniku šalju strah u kosti ili riskantnim presjecanjima koja, ponavljam, uvijek uspijevaju.

Mascherano je dokaz da pretrčani kilometri nisu dokaz toga koliko je igrač 'srca' ostavio na terenu, vjerujem da nakon odigrane utakmice ničiji dres nije znojniji i nitko nema toliko modrica po sebi kao Mascherano, a sasvim sigurno nije pretrčao najviše. Mascherano je jednom riječi general na terenu, čovjek koji radi Barcin prlljavi posao gotovo sam i koji, doslovno, obavljao posao za dva igrača, stopera i zadnjeg veznog u isto vrijeme.

Barcelona je odigrala sjajno, gotovo cijelu utakmicu je prikazivala nešto što je jako blizu savršenom nogometu, ako takvošto postoji. Jedine prilike koje je Bayern imao su plodovi čistih slučajnosti kao kad se lopta odbila u for pa je Alves morao faulom zaustavljati akciju. Veliku većinu partije je pak Barca bila ta koja kontrolira susret i to je konačni dokaz da veliki igrači diktiraju nogomet, a ne lažno uzvišeni treneri. Enrique nije neki čarobnjak koji iz Barce radi čuda, on je samo trener koji ima dovoljno razuma maknuti se u stranu i pustiti tri najbolja napadača svijeta da rade svoje bez da ih sputava beskrajnim shemama i obaveznim dodavanjima.