Osobno, uopće ne sumnjam u iskrenost i spontanost reakcije, kada je prije nešto manje od godinu dana Igor Tudor zaplakao prilikom potpisivanja novog ugovora s Hajdukom. Tudor je u sebi imao apsolutno sve što je potrebno kako bi bio 'poster-boy' novog hajdučkog vala, onog kojim bi klub trebao nastaviti jahati prema uspjehu nakon što jednom izađu iz financijskih problema, koji trenutačno predstavljaju vrlo ozbiljan problem. No, čak i takav trener, koji ima jake emocije prema klubu kojeg s pravom zove 'svojim' i dalje mora prije svega razmišljati o sebi, baš kao što i svi mi drugi moramo.

Jer, potpuno je lako osuditi Tudora, čovjeka koji je samo nekoliko dana prije početka prvenstva otišao s klupe i tako 'zabio klubu nož u leđa', samo zato jer mu nisu htjeli dovesti 'tamo nekog igrača iz Slovenije', a ima domaće dice koliko ga volja. Uostalom, nije li to klupska strategija, kako je već toliko puta objašnjeno? No, to je samo jedna strana medalje. Druga je ona jednog čovjeka, jednog trenera, koji mora razmišljati i o samome sebi, a ne samo o Hajduku, klubu koji je toliko puta u prošlosti znao od svojih zaposlenika tražiti dušu i tijelo, da bi nakon toga tražio i više od toga, a ponio se poput maćehe.

I čini mi se da je i ovoga puta upravo to presudilo, a baš zbog toga treba s ljudske, ali pogotovo profesionalne strane razumjeti Tudorovu odluku, za koju treba biti potpuno siguran da je nije donio laka srca. Klub ga je doveo u situaciju koja je za njega bila što bi Amerikanci rekli 'lose-lose', tj. u kojoj je mogao odnijeti mini-pobjedu samo u slučaju trenutačne ostavke.

O čemu se radi?

Tudor je proveo dobar dio jeseni pripremajući ekipu za transformaciju u 3-5-2, formaciju za koju se i u prošlosti moglo vidjeti da je preferira. Tudor je htio imati obje varijante u pripremi, onu s tri te onu s četiri braniča u zadnjoj liniji, s primarnim odabirom one s tri. Da bi se igrala ta varijanta, tri stopera zadnje linije moraju biti iznimno kompatibilni igrači u kontekstu igračkih kvaliteta, a posebno je pritom važno imati centralnog braniča koji je vješt s loptom te ima sposobnosti prepoznavanja situacija i dobre distribucije. Mnoge je te kvalitete Tudor vidio baš u Bradariću, koji je krajem prvenstva procvjetao baš na mjestu središnjeg braniča.

Kako je prošao praktički cijele pripreme s istom ekipom, Tudor je najprije ostao bez Milića, koji bi mu kao lijevonogi stoper vrlo dobro došao (on je doduše otišao prije priprema), ali ključ se dogodio posljednjih dana. Naime, odlaskom Bradarića te izostankom bilo kojeg pojačanja Tudor je ostao bez ijednog braniča te vrste, čime mu igra s tri braniča u zadnjoj liniji postaje više tlapnja nego realnost. Iako bi neki to voljeli, tako zahtjevne zadatke ne možete tek dati nekom junioru, ako on baš nije Tin Jedvaj, a vjerojatno takvih trenutačno u Hajduku nemaju (kao niti nigdje drugdje). Kap koja je prelila čašu morala je biti informacija da će pred sam početak prvenstva ostati i bez Sušića (pregovori s Baselom počeli baš na dan ostavke), čime pripreme postaju gotovo pa gubljenje vremena, s obzirom da se uigravala jedna momčad i taktika, a igrati će se drugačije, na oba plana.

Tudoru je, vjerujem, savršeno jasno da Hajduk mora prodavati igrače. Jednako mu je tako savršeno jasno da ih ne mora prodavati ovako, te mu je jednako tako bilo jasno da je uprava napravila apsolutno sve poteze koji su mu pokazali da nije ništa drugo doli potrošno roba. Od njega se zahtjeva da klubu daje i dušu i tijelo, da motivira i radi s igračima koji ne primaju redovito plaću, a s druge strane, uprava je sposobna tik pred prvenstvo ostaviti ga bez nekoliko igrača koji su činili okosnicu momčad. Jednako je tako znao da je ta ista uprava vjerojatno od njega sposobna napraviti 'žrtvenog jarca' jednom kada na proljeće možda krene serija poraza, koja se više ne čini tako nerealnom, iako je Hajduk krajem jeseni počeo igrati značajno bolji nogomet.

Sve to bilo je previše čak i za trenera koji je plakao kada je potpisivao novi ugovor. Imao je rezerviranu krivnju, rezervirani neuspjeh i jedino što je mogao kao čovjek koji je stjeran u kut, i koji si vjerojatno na samom početku mlade karijere ne može priuštiti takav fijasko, je bilo ono što je napravio – odustati u trenutku kada si još koliko-toliko u prednosti. I zato je njegov potez razumljiv, kako ljudski tako i profesionalno…