Mnogo smo puta čuli da je Hrvatska sa svojih 3,85 milijuna stanovnika jednostavno premala da bi imala stotine igrača najvišeg kalibra. Naravno, osim što nemamo bazu kakvu imaju neke druge europske nogometne velesile, poput Francuske, Njemačke, Italije i Engleske, nemamo ni financijske uvjete, odnosno potrebnu infrastrukturu u kojoj bi se talentirana djeca izbrusila.

I onda nam se zna dogoditi da dovedemo gotovog igrača iz Njemačke, Austrije... prije i iz Australije.

No znalo se dogoditi da Hrvatskoj i neki od njih izmaknu. Međutim događalo se to samo zato što za te naše igrače u danom trenutku nije bilo mjesta u reprezentaciji. Ili ih netko nije htio ili ih nije prepoznao... Najpoznatiji hrvatski nogometaši s tuđim putovnicama su Josip Weber, koji je igrao za Belgiju, baš kao i Branko Strupar, zatim Arijan Ademi, koji je nastupao za Sjevernu Makedoniju, i vjerojatno najuspješniji - Ivica Vastić, danas 55-godišnjak, koji se proslavio u dresu Austrije. S time što je i u austrijskoj Bundesligi ostavio neizbrisiv trag.

Naime Vastić je - nakon Davida Alabe, koji je osam puta biran za najboljeg austrijskog nogometaša, na drugom mjestu, s četiri takva priznanja. Osim toga, otkako je Bundeslige, Vastić je drugi po broju postignutih golova. Zabio ih je 187, a samo je Hans Krankl postigao više (270). Bio je Vastić i četiri puta najbolji strijelac sezone.

Što se nastupa za reprezentaciju tiče, upisao ih je točno 50 i postigao 14 golova.

No da bi došao do tih veličanstvenih rezultata, Vastić je još kao klinac krenuo na svoj nogometni put. I to iz rodnih Kaštela.

Tako je, počeo sam u Kaštelima, u Gomilici, tadašnjem Jugovinilu, današnjem GOŠK-u, iz kojega su ponikli, mislim, Slaviša Žungul, zatim Mićun Jovanić, Mario Pašalić i Marko Livaja. Klub ima tradiciju što se tiče i prvoligaških igrača i reprezentativaca, očito se jako dobro radilo s mladima. Bili su odlični treneri, tako da mi je to išlo na ruku.

Vaš je otac Bogdan Vastić bio igrač Hajduka.

Da, bio je. Imao je moj otac osam godina radnog staža u prvoj ligi. Bio je igrač Hajduka i Splita, bio je u Varteksu, bio je i igrač Sarajeva, tako da sam, eto, naslijedio nekakve nogometne gene. Da, definitivno su ostali.

Nego, kao dijete iz okolice Splita, jeste li imali želju i san zaigrati u Hajduku?

Pa normalno, svakome tko god se rodio u Dalmaciji želja je da jednoga dana zaigra za Hajduk. Ali, eto, život se okrene, posloži stvari na način kakav nismo planirali. Osim toga, moj start je malo kasnio, jer prvu sam profesionalnu godinu odradio kada sam imao 22 godine. Moji kontakti s Hajdukom bili su dosta ranije. Možda čak i prerano. Doduše, bilo je nekakvih poziva, odrađivao sam i neke treninge. Išao sam i na turnire s njima, bili smo u Francuskoj, u Parizu. U toj ekipi bili su Marin Lalić, Alen Bokšić, Goran Vučević, tata Durdova, bilo je tu nekoliko generacija, Hajdukova perspektiva. Poslije su se pridružili Srđan Mladinić, Nenad Pralija, Darko Buturović... Oni su kasnije čak i nosili igru Hajduka i napravili velike karijere.

Kako ste doživjeli to što niste ostali u Hajduku? Je li vam bilo žao?

Moram priznati da nije. Normalno, ima sve svoje zašto, odnosno zato. Uvijek kažem, ima više puteva, i to uspješnih, koji te odvedu do Rima. Tako sam ja izabrao svoj put, životne okolnosti su se tako posložile i odvele su me u Beč, u Austriju.

Dobro, kad već niste igrali u Hajduku, barem ste ostali u Splitu i igrali za RNK, je li tako?

Da, bio sam član Splita, koji je u ono doba bio u tadašnjoj jugoslavenskoj ligi, ali ona se u to vrijeme raspadala, nije bilo utakmica, nije bilo ničega. Bile su teške prilike i onda sam odlučio potražiti angažman u Austriji, gdje se igralo prvenstvo, gdje sam mogao razvijati svoj natjecateljski duh, utažiti ga i razvijati, da vidim dokle mogu doći.

Na koji ste način došli do Austrije? Jeste li imali poziv iz kakvog kluba?

Tatin prijatelj primio me u Beču. A dočekao me tamo i Mate Plazibat, koji je nekad također igrao u Splitu, pa je nešto i znao o meni. Poznavao je ljude koji su mi omogućili da odem na nekakve probe. Prva mi je stanica bila bečka Vienna. Pozvali su me na trening, očito sam ih zadovoljio, jer u srijedu sam odradio trening, a već u subotu igrao prvenstvenu utakmicu. Relativno brzo je sve to išlo, jer oni su već bili u prvenstvu, a ja sam stigao, mislim, početkom rujna.

Tih dana, u ljeto 1991. godine, u Hrvatskoj se već osjećala ratna psihoza.

Da, taman se počelo zaoštravati. Vidjelo se da će eskalirati.

Kako su vas prihvatili u Austriji zbog toga? Jesu li vas tretirali kao izbjeglicu?

Ne, nikako, jer nisam ni bio izbjeglica. Otišao sam i prije nego što se počelo pucati, ali samo zato što sam tražio svoj nogometni put, svoju budućnost. Samo sam želio igrati, jer nogomet je bila moja strast, moja ljubav. I jedino što sam želio raditi u životu bilo je igrati nogomet. Tako da sam dobio ono što sam htio i onda je to išlo polako naprijed, korak po korak. Razvijalo se, iz godine u godinu, sve bolje i bolje.

U nogometnom smislu, jer mislimo da je liga bivše Jugoslavije, pa i nova hrvatska, ipak bila nešto bolja od austrijske, je li to bio korak unazad? Austriju iz tog vremena najviše pamtimo po skijašima.

Ne bih to tako rekao, jer imala je i Austrija svoju nogometnu tradiciju. Imali su dobrih generacija. Možda nisu bili neki senzacionalni rezultati, ali bilo je igrača koji su obilježili europski nogomet. I baš u to vrijeme imali su ozbiljne klubove. Istina je da se austrijska liga malo podcjenjivala, ali to zapravo nije zaslužila. Sjetite se da smo i mi sa Sturmom igrali Ligu prvaka, a prije nas to je radio Casino Salzburg. I čak bih rekao da uopće nije bilo razlike u kvaliteti.

Bilo je hrvatskih, što igrača, što trenera, koji su ostavili dubok trag u austrijskom nogometu.

Da, očito su naši igrači bili dobro prihvaćeni. Jer valjda taj naš nogometni mentalitet dobro paše Austrijancima. Sjetimo se samo velikih trenera Otta Barića, Ivice Osima... Pa onda igračina Cice Kranjčara i Petra Bručića. U Sturmu je bio i Stjepan Deverić. Evo, sada mi ovako na briznu padaju na pamet i imena kao što su Željko Vuković, Tomislav Kocijan, Damir Mužek, Stipe Brnas... Bilo je puno igrača iz Hrvatske, ali i iz regije, odnosno Slovenije. Poput Matjaža Keka, današnjeg slovenskog izbornika. I da, svi su oni ostavili upečatljiv trag u austrijskom nogometu.

S vremenom ste postali austrijski reprezentativac - trebalo je prihvatiti njihov način razmišljanja, trebali ste dobiti državljanstvo, naučiti njemački jezik. Kako ste se snašli s time?

U trenutku u kojem sam došao u Austriju o tome nisam mogao ni sanjati. No proveo sam u Austriji već pet godina, tako da sam – kada su počeli govoriti o meni – imao sve uvjete za dobivanje državljanstva. Čak sam imao i godinu dana 'staža' više, jer se za državljanstvo u Austriji trebalo živjeti četiri godine. Jezik sam također već govorio, a obitelj se smjestila u Grazu. I kada su mi ponudili državljanstvo, ja sam ga prihvatio. Vrlo brzo stigao je poziv u reprezentaciju. Sve je išlo nekim svojim tokom.

S obzirom na to da ste u Austriji igrali jako dobro, bili i najbolji strijelac austrijske Bundeslige, je li bilo poziva u hrvatsku reprezentaciju?

Bilo je pokušaja, ali ti su pokušaji bili malo nespretni. Ustvari, čak se poziv i dogodio, no kada sam trebao krenuti prema Hrvatskoj, nazvali su me i rekli da ipak ne dolazim. Dalje ne bih htio govoriti o tome, osim da se nismo uspjeli naći. Smatrao sam, jer sam igrao u susjednoj Austriji, da znaju kako igram. I mislio sam, ako me prate, onda će procijeniti zaslužujem li poziv ili ne. Želio sam da me netko vrednuje prema igrama, prema odnosu na treningu. I samo sam tako želio mjesto u momčadi.

Sve to vratilo vam se u dresu Austrije.

Da, jer kad god bih se trudio, a dokazivao sam se iz dana u dan, iz treninga u trening, onda bih dobivao pozive. I imam dojam - kad god sam taj poziv zaslužio, on bi i došao. Maksimalno sportski i pošteno. To je bila moja vodilja, a smatrao sam da će u Austriji to cijeniti i tako je bilo. Tako sam prihvatio i austrijsku reprezentaciju.

Jeste li imali osjećaj da zaslužujete mjesto u hrvatskoj reprezentaciji, jer u to vrijeme igrala je i na SP-u u Francuskoj?

Nisam tako razmišljao. Kad nešto odlučim, onda se toga i držim. Prvo dobro promislim prije odluke i kad nešto odlučim, onda to prihvatim onako kako jest. Ne postavljam sebi pitanja što bi bilo kada bi bilo. Prihvaćam to što je odlučeno i pokušam napraviti što je moguće najbolje.

Imate satisfakciju zato što ste s Austrijom bili na Svjetskom i Europskom prvenstvu. Također, vodio vas je Otto Barić. A igrali ste i protiv Hrvatske na velikom natjecanju.

Da, bilo je to na Europskom prvenstvu kad smo igrali protiv Hrvatske. Imali smo je u skupini, tako da je to bilo i s te strane zanimljivo iskustvo. Tada je Austriju vodio Hickersberger. Izgubili smo u Beču, a jedini gol zabio je Modrić iz penala.

Kako vam je bilo kad su svirale himne?

Osjećam da sam kod kuće i kada sam u Hrvatskoj, ipak sam Hrvat. No isto tako sam veći dio života proveo u Austriji. I obitelj i ja osjećamo se lijepo u Austriji, kao da smo tamo rođeni. Svugdje smo lijepo prihvaćeni, tako da su mi dom i Hrvatska i Austrija.

Na Euru 2008. godine zabili ste gol te ste sve do Eura u Njemačkoj ove godine, odnosno čak 16 godina, bili najstariji strijelac na europskim prvenstvima. Vjerujem da ste ponosni na svoj uspjeh, ali i na to da vas je s trona skinuo Luka Modrić.

Sigurno. Moram priznati da sam i navijao za to da Luka zabije jer sam strastveni navijač Hrvatske. Uvijek se veselim svakom uspjehu hrvatske reprezentacije i drago mi je kad naši igrači ostvare neke posebne uspjehe. Iskreno, bila mi je senzacija to što me izbornik tada uopće zvao, jer već sam imao 38 godina. Međutim to za Luku u njegovim godinama nije ništa sporno, jer on je fenomen kakav će se teško ponoviti. I kada dođeš u kontekst s takvim imenima, onda si još ponosniji. Naravno, tako i ja.

Rođeni ste u Splitu, odrasli u Kaštelima, preselili se u Austriju, a sada u Šibeniku radite kao trener juniora. S time da moramo otkriti da svaki dan putujete i da na treninge na Šubićevcu dolazite iz Primoštena.

Volim ovaj kraj. Nema mi ljepšega nego se probuditi i vidjeti more. Niti je taj put od Primoštena nešto posebno dalek. Toliko treba ljudima u Zagrebu ili Splitu, pa i duže, kada idu na posao. U dobrim sam odnosima s vlasnicima kluba, imamo dobar kontakt i imali su želju da preuzmem juniore i da im pomognem svojim iskustvom, i nogometnim i trenerskim. Mene je to zainteresiralo i ispunjava me. Moram priznati da s guštom obavljam tu dužnost, veselim se svakom treningu i zato što mogu naše mlade igrače iz ovog podneblja nešto i naučiti i razvijati. I da im na svom primjeru pokažem da se kao dalmatinsko dite možeš probiti iz maloga mjesta te napraviti zavidnu karijeru. I da danas-sutra netko od njih isto tako može uspjeti.

Nemate želju raditi sa seniorima, je li to točno?

Stojim pri toj zamisli. Radio sam s njima u Austriji, jer ostao sam u nogometu još otkako sam prestao igrati 2010. godine. Moram priznati da mi je u ovim godinama veće zadovoljstvo voditi juniore nego seniore i to me zadovoljava, ispunjava me.

Radili ste s brojnim trenerima. Imate li među njima kakvog uzora? Kakav je bio Otto Barić?

S gospodinom Ottom surađivao sam dok je bio izbornik u reprezentaciji Austrije. Tako da taj naš kontakt ipak nije bio toliko čest ili svakodnevan. Uglavnom, imali smo sjajnu suradnju, a njegovi rezultati u Austriji govore kakav je bio trener. Ali na mene je najviše utjecao i ostavio poseban trag Ivica Osim. S njim sam osam godina bio svaki dan. Ostavio je veliki pečat na moju igračku karijeru, a sada vidim i na trenersko znanje.

Pratili ste se čak i u Japanu?

Ha, ha... On je otišao za mnom. Šalim se. Bio sam tamo jednu sezonu, ali prije nego što je Osim došao. Zajedno smo bili u Sturmu iz Graza, gdje smo napravili senzacionalan uspjeh. Tri godine u nizu igrali smo u Ligi prvaka, osvojili smo dva prvenstva, tri kupa. Bio je to baš jako uspješan niz.

Jedne ste sezone, kako ste rekli, u skupini Lige prvaka igrali i s Dinamom.

Da, izgubili smo u Maksimiru, ali zato smo pobijedili u Grazu. Sturm je tada zauzeo treće mjesto, ispred Dinama, i mi smo nastavili igrati u Kupu UEFA. Najiskrenije, već mi je sve to u magli, ali znam da su mi te utakmice protiv hrvatskih klubova uvijek bile zanimljive. Naravno, i protiv ostalih europskih velikana. Jer san svakoga igrača je igrati protiv najvećih. A te sezone s nama je u skupini bio i Manchester United, tada aktualni europski prvak. Istina, izgubili smo u skupini u obje utakmice od Fergusonove momčadi, ali izgubio si od prvaka Europe. To su utakmice za koje se živi, za koje se trudiš svaki dan. I onda doći na takvu pozornicu, s takvim igračima... A kad već spominjem velikane, pamtim i utakmice protiv Reala, u kojem su tada igrali Šuker i Jarni. Bio je tamo i Mijatović, pa je to bilo baš lijepo nogometno iskustvo, jer imao sam s kime i porazgovarati.

Pamtite li gol nekom velikanu?

Zabio sam ga Unitedu baš te sezone na Old Traffordu. Također, zabio sam Realu na Santiago Bernabeuu. Ima ih, da... Sjećam se i gola Parmi. Tada kada sam zabio nije branio Buffon, ali bila je to strašna momčad, igrali su Stanić, Cannavaro, Crespo, Dino Baggio, Thuram... U prvoj smo utakmici izgubili 2:1, a onda u uzvratu, kada sam zabio gol, bilo je 3:3. S time da je Stanić zabio u obje. I nakon 90 minuta bilo je istovjetnih 2:1 za nas, pa se igrao produžetak. Bilo je tih utakmica. Evo, sjetio sam se i one protiv milanskog Intera sa Simeoneom i Ronaldom, ali Brazilcem. Uglavnom, imam utakmica protiv najboljih igrača na svijetu.

U dresu Austrije zabili ste i gol na Svjetskom prvenstvu 1998. godine.

Da, protiv Čilea, u remiju 1:1. Zamorano, Salas... bili su top strijelci. Zamorano je igrao i za Real i Inter, a Salas za Juventus i Lazio. Znam da Čile ne zvuči atraktivno kao Brazil ili Argentina, ali tada je to bila strašna momčad koja je stigla do osmine finala i izgubila od Brazila.

Kako gledate na austrijsku reprezentaciju? U lipnju 2022. godine šokirala je Hrvatsku u Osijeku. Ove godine pak ostavila je dobar dojam na Euru.

Odigrali su Austrijanci na Europskom prvenstvu jako dobro. Ispali su od Turske, možemo reći, čak neočekivano jer su bili favoriti i imali su više od igre. Međutim to je mlada reprezentacija, poletna, igraju moderan nogomet. Nemaju neke velike znalce, nego je momčad kod njih još uvijek u fokusu i glavni forte. Imaju fenomenalnog trenera Ralfa Rangnicka, a on sve to objedinjuje. A da bi ga micali? Ne vjerujem da bi maknuli takvog stručnjaka. Jer ako je zbog Austrije odbio Bayern, bilo bi to nekorektno. Vjerujem da on sjedi čvrsto u sedlu. Sad su protiv Slovenije malo nespretno remizirali, iako su bili bolji, i zato nisu izborili izravan plasman u skupinu A Lige nacija. No nekako sam siguran da će sada preko Srbije u play-offu ostvariti taj uspjeh.

Kakvom vidite perspektivu hrvatske reprezentacije? Imamo smjenu generacija, a jedna od glavnih uzdanica je Luka Sučić, ponikao u Austriji.

Luku znam jako dobro, od malih nogu ga pratim. I moram priznati da mi je bilo čudno što čak i ranije nije dobio prostora, jer on je sa Salzburgom igrao četiri, pet godina na visokom europskom nivou. I tamo je bio nositelj igre, što sada potvrđuje u Real Sociedadu. Imamo na koga računati i kad veliki Luka, mislim na Modrića, prestane igrati. Ali nije samo Sučić taj, imamo još igrača koji će moći naslijediti ove naše ambasadore.

Ne bismo dakle trebali strahovati zbog toga?

Mislim da ne bismo jer Hrvatska uvijek ima sjajne igrače, bilo je već odlazaka velikih, ali dolazili su novi. I sjajno je to da ima igrača koji su u godinama, ali imaju još što pokazati, pa dočekuju ove mlade i zapravo su im 'lokomotive'. Oni imaju od koga učiti i vidjeti kamo se može doći upornim radom, treningom i ljubavlju prema nogometu, a toga, hvala Bogu, kod nas Hrvata mislim da ima.

Zanimljivo nam je i u SuperSport HNL-u. S obzirom na to da ste rođeni u Splitu, kuca li srce jače kada igra Hajduk ili ste indiferentni?

Već sam rekao, Hajduk je za ljude iz ovog kraja nešto posebno. Prema tome, i ja sam hajdukovac. Čak i ovdje, u Šibeniku, klubovi su nekad odlično surađivali i imali su jako dobru komunikaciju. Jer Hajduk je ovdje slao svoje igrače na posudbe, poput Slavena Bilića i Deana Računice, što mi je posve razumljivo i sa sportske i s navijačke strane. Bila je to, možemo tako reći, uzajamna korist. Ti su igrači pomogli Šibeniku, ali i ispekli zanat pa se vratili u Hajduk. Sada pak vidim da postoji nekakvo rivalstvo i razumijem to. No ja sam profesionalac i uvijek sam za onoga za kojeg igram. I na terenu ću za njega ostaviti srce. No sve je to samo teren, ali poslije sam za fair-play, prijateljstvo i sportsko čestitanje onome tko je bolji. Iskreno, nisam za te velike bitke, i prije i poslije utakmica. Moramo svi shvatiti da je ovo samo sport i viteška borba.

Može li Hajduk sačuvati ovu bodovnu prednost? Živi na krilima Rakitića i Livaje, a možda najviše na Gattusovu elanu.

Dinamo pokazuje da je iskusnija momčad, Hajduk uvijek stvara, ali je i prisiljen stvarati, pa još brže prodavati mlađe igrače. Dinamo ih možda malo duže zadrži, razvije, ali i stvori rezultat, pa je tako i taj kontinuitet osvojenih prvenstava lakše shvatiti. I svi znamo da za neki uspjeh treba kontinuitet. Takvo je i moje iskustvo - gdje god je bio kontinuitet igrača, tu je bio i uspjeh. I ako se onda neki pojedinac uspije prodati, ali se umjesto njega dovede jednako dobrog igrača, onda će taj uspjeh ići još dalje. Ali ako se stalno mijenja velik broj igrača, bez kontinuiteta, onda je teško očekivati nekakav rezultat. Može se dogoditi kakva slučajnost, kakav bljesak, ali to nije ni ciljano ni planski. I Hajduk sada može parirati Dinamu, jer Dinamo plaća danak igranja u Europi. Jer u Ligi prvaka sve je drugačije, putovanja, pa i tereni, mentalna potrošnja, motivacija... A Hajduk, ako misli napraviti nešto u proljeće, mora iskoristiti to što se Dinamo troši na drugom kolosijeku. Imamo iskustvo iz prošle sezone, kada se došlo u završnicu prvenstva - Hajduk je posrnuo, a Dinamo se taman digao i osvojio prvenstvo.