Iako 2020. gotovo nitko neće pamtiti po dobrome, Arijan Ademi ipak ima razloga s osmijehom gledati na godinu koja je iza njega. Jer krajem travnja postao je ponosni otac sinčića Adrijana, s reprezentacijom Sjeverne Makedonije izborio je nastup na Europskom prvenstvu, a po broju utakmica (78) u europskim natjecanjima postao je rekorder zagrebačkog Dinama. S 'modrima' je u šest utakmica bez poraza izborio novo tzv. europsko proljeće.

Godina za pamćenje okrunjena nagradom koja mu puno znači

Sve je zaokružio nagradom za najboljeg igrača 2020. godine, a koju su mu dodijelili kapetani ostalih hrvatskih prvoligaša.

'Sigurno mi puno znači ova nagrada, posebno jer te biraju igrači, odnosno kapetani ekipa kojima si protivnik na terenu. To je ujedno priznanje za cijelu momčad, jer puno sam puta rekao - kada je momčad prava, onda ona i izbaci pojedinca. Naravno, kada vidim tko je sve osvojio ovu nagradu, to me čini još ponosnijim', rekao je Arijan Ademi na početku 'slavljeničkog' intervjua za tportal.

Na klupskom planu imali ste dosta kompliciranu godinu. Odradili ste jedne pripreme pa je koronavirus prekinuo sezonu. U tom periodu došlo je i do smjene trenera Nenada Bjelice zbog neprihvaćanja načina za smanjenje ugovora, zatim nove pripreme pod trenerom Igorom Jovićevićem. Nije ni vama bilo jednostavno jer ste kao kapetan bili između dvije vatre te se pitali kako zaštititi momčad, ali i udovoljiti zahtjevima kluba.

Da, nije bila baš jednostavna situacija. Ali eto, riješilo se onako kako se riješilo. Nije bilo lako, ali morali smo krenuti dalje. Ali danas smo tu gdje jesmo, imamo odličan rezultat i zadovoljni smo zbog toga.

U tom prvom periodu, pod vodstvom trenera Jovićevića, momčad baš i nije izgledala bajno. Kao da niste prihvaćali njegove ideje ili se dogodilo nešto drugo?

U nekom smislu došlo je do preslagivanja momčadi, pojavili su se neki novi, mladi igrači, kojima je trebalo vremena da se uklope u momčad kao što je Dinamova, u kojoj su očekivanja jako velika i odmah moraš biti na nivou. Trebalo je vremena, ali nakon nekoliko mjeseci uspjeli smo se posložiti i ostvariti ove vrijedne rezultate.

Ni početak jesenske polusezone, posebice u Europskoj ligi, dok je već na klupi bio Zoran Mamić, nije izgledao toliko bajno. U prve dvije utakmice niste primili gol, ali ni zabili. Sve tamo do Wolfsbergera, kada se ukazao džoker Iyayi Atiemwen i nakon samo dvije minute na terenu zabio jedini gol za pobjedu.

Tog dečka nitko ne spominje, ali mislim da je on jedan od najzaslužnijih za sve što se dogodilo. Taj njegov gol odmah nakon ulaska dao nam je taj vjetar u leđa, zahvaljujući kojem smo dobili potrebnu dozu samopouzdanja i potvrdu da smo mnogo bolji od Austrijanaca. Prije toga kao da smo bili u nekakvom grču. I sigurno da nam je on tim golom olakšao posao, jer potom smo na gostovanje kod Wolfsbergera došli s pravim gardom. S time da je Wolfsberger prije toga pobijedio Feyenoord, a mi smo ih lako pobijedili. Svi su mi govorili 'pa vidjelo se iz aviona koliko ste bolji' i da nije bilo ikakve šanse za bilo koji drugi rezultat osim naše pobjede. Potom smo došli u Rotterdam, na utakmicu kakve su uvijek za Dinamo znale biti problematične, kada se trebalo nešto prelomiti, kada je pritisak, kada si blizu prolaska, a ne znaš hoće li biti dobro i kada se neizvjesnost prebacuje na zadnje kolo. Ali mi smo u toj utakmici pokazali taj gard, da smo prava ekipa i bez problema smo pobijedili Feyenoord. I za kraj skupine, meni je iskreno jako žao, iako neki kažu da njima nije, zato što smo primili taj jedan pogodak, odnosno što nismo ostali s 'nulom' u rubrici primljenih golova pa da imamo i taj rekord.

Sigurno ostaje žal, ali barem ste postali rekorderi po broju minuta bez primljenog gola. No što možemo očekivati od dva ogleda s Krasnodarom? Na ljestvici ruskog prvenstva su u sredini, ali kako je rekao trener Zoran Mamić, čini se da su puno kompaktnija ekipa od, recimo, moskovskog CSKA-a, u kojem se puno toga vrti oko Nikole Vlašića.

Možda je Vlašić najveća zvijezda u CSKA-u, ali i Krasnodar ima četiri, pet igrača ekstra klase, koji su 'bomba' u igri naprijed i koji su izuzetno opasni te mogu sami riješiti utakmicu. I bez obzira na položaj na tablici, čini mi se da su bolja ekipa od Moskovljana, igrali su u Ligi prvaka. Ali ja sam siguran, ako budemo na razini na kojoj smo bili, a uvjeren sam da ćemo ići još gore, da postoje velike šanse za naš prolazak u osminu finala Europske lige.

Imamo dojam da i vi, iako ste već u zrelim nogometnim godinama, pred 30-ima, još uvijek napredujete. Sve češće ste i pred protivničkim golom, zabijate, ali i - što je još važnije - puno puta dodajete suigračima iako biste možda i vi mogli zadati taj konačni udarac?

Da, jesam, bliže sam golu. Ali zašto asistiram? Iz vrlo jednostavnog razloga - jer svaki put kada sam asistirao, suigrač je bio u boljoj prilici nego ja. I to treba poštovati. Svaki igrač, ne samo ja. Jer sigurno je lakše zabiti ako si sam pred golom, nego kada pucaš 'kroz' igrača.

Apsolutno ste u pravu, ali postoje igrači koji ne razmišljaju tako.

'Neki bi možda probali pa bi promašili. Možda bi i zabili, ali za mene je uvijek puno draža takva situacija, kada dodam igraču koji je u boljoj prilici.'

Pri spominjanju dosadašnjih laureata, baš ta Ademijeva vrlina u igri, odnosno odličan pregled situacije u djeliću sekunde, donijela je potrebnu težinu, ustvari prevagu da baš njemu pripadne laskavo priznanje. Jer u dosadašnjih 17 anketa najčešće su pobjednici bili ofenzivci ili napadači. A sada je prvi put nagrada pripala, kako je sam sebe nazvao – 'radniku'. No ovaj je 29-godišnji reprezentativac Sjeverne Makedonije rođen u Šibeniku, u kojem je napravio prve nogometne korake i stekao temelje, posve zasluženo ponio nagradu.

Ademi će godinu na izmaku pamtiti i po izborenom odlasku na Euro, na kojem će prvi put nastupiti.

U rodnom Šibeniku već se vidjelo da je klasa

Ademi je rođen u Šibeniku 29. svibnja 1991. godine, u kojem je igrao do 19. godine, kada prelazi u zagrebački Dinamo. Vrlo brzo se vidjelo da se radi o posebnom igraču, a dokaz tome su i nastupi za sve mlađe hrvatske reprezentacije. Bio je i na širem popisu tadašnjeg izbornika seniorske reprezentacije Igora Štimca, a zaigrao je i u tri prijateljske utakmice (op.a., u periodu od veljače do rujna 2013. godine dvije protiv Južne Koreje te kasnije jednom protiv Portugala). Međutim njegov nasljednik Niko Kovač u ključnom trenutku uoči popisa za Svjetsko prvenstvo 2014. 'zaboravio' ga je pa je Ademi prihvatio poziv iz zemlje svog djeda, u kojoj je znao kao dijete provoditi školske praznike. Da je Kovač bio hrabriji, sada bismo imali igrača koji bi bio posve ravnopravan na poziciji zadnjeg veznog, recimo Marcelu Brozoviću, za mjesto u hrvatskoj reprezentaciji.

'Prije, dok sam bio mlađi, išao sam u Makedoniju svaku zimu, često i ljeti. Sve dok nisam profesionalno počeo igrati nogomet, jer u tim sam mjesecima imao i pripreme. Istina, bio je period od tri, četiri godine, dok nisam dobio prvi poziv u reprezentaciju, da nisam stigao otići tamo. Vežu me osjećaji za taj kraj, dolje su mi i baka i djed, imamo obiteljsku kuću, imam i prijatelje, rođake. A jedan od njih, Agim Ibraimi, koji je igrao za Skendiju, Maribor i Astanu, odigrao je veliku ulogu u tom mom prihvaćanju igranja za reprezentaciju Sjeverne Makedonije. Tko zna, da nije bilo njega, možda ne bih prihvatio poziv. Ali naravno, sada sam presretan, cijene me i respektiraju i stvarno uživam.'

Na Euru ste u skupini s Austrijom, Ukrajinom i Nizozemskom. Što Sjeverna Makedonija može dogodine napraviti na svom prvom Euru?

Iskreno, mislim da možemo proći tu skupinu. Stvarno to mislim! Prava smo ekipa, izbornik nas je fenomenalno posložio. I na tome mu čestitam. Makedoniji je prije uvijek bio problem to što nije bilo standardne momčadi, pojavljivalo se puno igrača. I igrala je dobro, ali rezultat se nikako nije poklopio, uvijek je gubila. Sada je postalo obrnuto. Odigramo možda i lošije, ali pobijedimo. Zato sam siguran da možemo napraviti velike stvari.

A koliko ste često u rodnom Šibeniku?

Ah, nije baš za pohvalu. Nisam bio otprilike posljednje dvije godine. Moji dođu meni puno češće, jer ipak su moje obaveze malo drugačije, odnosno ograničen sam vremenom.

Kapetan Šibenika Marko Bulat dao vam je svih deset bodova u našem izboru Kapetani biraju. Možete li reći kakvu lijepu riječ za svoj bivši klub? Hoće li se zadržati u prvoligaškom društvu?

Ma nema straha za njih. Igraju dobar nogomet, ne samo za oko, već im i donosi rezultat. Čak mislim da nisu na realnoj poziciji, već bi trebali biti puno bliže vrhu. Stvarno su pokazali veliku kvalitetu.

Tko će Dinamu biti najveća prijetnja u HT Prvoj ligi? Osijek se digao dolaskom Nenada Bjelice, a i Gorica je pokazala ozbiljnost.

Bit će teško i veseli me to da je hrvatski nogomet prilično narastao, da su klubovi sve ozbiljniji. Bit će to prava borba za naslov. Osijek je fenomenalan, ljudi su imali niz od 11 utakmica bez poraza, od čega su čak devet puta pobijedili. Po tome se vidi koliko im znači trener, koliko im je Bjelica donio toga. Bit će to velika borba.

Rekorder ste sa 77 utakmica u međunarodnim nastupima za Dinamo. Podatak izgleda vrlo impresivno, a vi ne mislite stati? Evo, i trener Mamić je na upit postoji li mogućnost da napustite Dinamo rekao da ne idete nikamo.

Ha, ha, ha... Stvarno ne znam što će biti. I kada god se nešto planira, dogodi se nešto neplanirano. Prema tome, ne želim ništa najavljivati. Jedino što želim jest pobjeđivati i uživati.

Kada biste sami birali ligu po svom ukusu i načinu igranja, koju biste izabrali?

Hm... Nisam nikada razmišljao o tome, ali možda bi to bila španjolska liga.

U Dinamu ste od 2010. godine, s kratkim periodom igranja za Lokomotivu, te ste promijenili puno suigrača. Biste li mogli složiti idealnu 11-oricu?

Vrlo teško. Jer kada se sjetim s kakvim sam sve igračima igrao... A pazite samo tko je sve bio tu... Bišćan, Cufre, Vida, pa i Mandžukić, Joe Šimunić, Kovačić, Jerko Leko, Sammir, Badelj, Duje Čop, Brozović, Pjaca... Imao bih igrača za dvije, tri momčadi, a kako sam s jako puno njih i prijatelj, ne bih htio nekoga izostaviti. Jer zbilja je bilo klasnih igrača.

A zašto ste završili u Lokomotivi? Niste bili dobri ili ste bili u kazni?

Da budem iskren, ne znam. Igrao sam te polusezone, ali došlo je do promjene trenera. Tada je bio Ante Čačić. Kada sam se vratio u Dinamo, on je i dalje bio trener, gurnuo me puno više naprijed i pod njime sam i došao do makedonske reprezentacije. Tako da zbilja ne znam koji je bio razlog moje selidbe na Kajzericu. Ali dobro, i to sam odradio.

Sada se osim nogometom zabavljate sinčićem Adrijanom. Pomažete li u kući oko tih 'radosti'?

'Kako ne... Hranim ga, mijenjam pelene. Istina, ne stalno, ali uživam kada sam doma i kada ga gledam iz dana u dan kako se mijenja. On mi je zbilja veliko životno ispunjenje, veselje i sreća', u dobrom raspoloženju, kakvo mu želimo i u 2021. godini, završio je Arijan Ademi.