Za razliku od svih ostalih kolega novinara, koji su put Rusije krenuli zrakoplovima, mijenjajući ih češće nego zagrebačke tramvaje, moja malenkost i kolege iz Hine (Hrvatske izvještajne novinske agencije), Denis Lugarić i Damir Senčar, put Rusije krenuli smo automobilom.

Bili smo svjesni razdaljina, dužine trajanja puta, ali i ostavili si mogućnost da usput vidimo zemlje koje vjerojatno turistički ne bi obilazili nikada, lijeni jadransku obalu zamijeniti šumovitim krajolicima Litve, Latvije i Estonije.

Naravno, prva nam je stanica bila Kalinjingrad, ruska enklava između Poljske i Litve, u kojoj je gradski promet već dao naslutiti kakav bi nas kaos mogao zadesiti u ruskim velegradovima. Jedino čemu smo se razveselili bila je cijena dizelskog goriva od oko 4,5 kune po litri.

Jurnjava po ulicama, u kojoj prednjače taksisti, ali i vozači buseva javnog gradskog prijevoza, uobičajena je pojava. Često im se znaju priključiti i vozači skupocjenih i nabrijanih vozila, a što prati i prilično glasna glazbena kulisa, tako da i pokraj zatvorenih prozora, možete čuti što se sluša u autu dvije trake dalje. A sve to nekako nam je poznato i s hrvatskih prometnica. Posebno kada se vraćate kući u dva ili tri sata ujutro.

Nakon pobjede u Kalinjingradu, uslijedila je 'selidba' prema St. Peterburgu, kroz spomenute baltičke zemlje, a koje su nas - po kulturi vožnje - na nekih 12 sati vratile u Europsku uniju.

Doduše, ceste u tim zemljama nisu impresivne, za razliku od šuma i jezera kraj kojih smo prolazili. Autocesta nema, a magistralni putovi na skromnom su nivou. Baš kao i ograničenja brzine na 90 ili maksimalno 110 km/h, ali koje ni ne pokušavate dohvatiti zbog rupa na cesti.

Ipak, i uz takvo mučenje, prošli smo pokraj Rige, prespavali u drugom estonskom gradu po veličini, Tartuu i mic po mic - ušli u Rusiju i oblast St. Peterburga.

Pred nama se ukazala 'Skandinavia', autocesta koja izgleda kao da ste u nekom drugom svijetu, neobičnih stupova i zaštitnih zidova i koja daje naslutiti bogatstvo ovog drugog ruskog grada, smještenog na rijeci Nevi, uz Finski zaljev.

A zašto smo krenuli prema St. Peterburgu? Jer je 70 kilometara od njega svoj kamp pronašla hrvatska nogometna reprezentacija. Oni su uživali u Šumskoj rapsodiji, u Iličevu, dok su na trening išli u obližnji Roščin. Većina novinara pak, koji su pratili njihove treninge, smjestili su se u Zelenogorsku, turističkoj oazi u koju najčešće dolaze gosti iz St. Peterburga.

A do tog mjesta vode dvije ceste. Već spomenuta autocesta 'Skandinavia' ali i magistrala 'Primorskaja'.

I tek na tom putu dalo se naslutiti kakav kaos znaju napraviti dečki u brzim autima. Vjerujem da će zvučati nestvarno, ali na tom potezu, od 30-tak kilometara vožnje po 'Primorskaji' vidjeli smo tri sudara, dok smo iz jednog zavoja pukom srećom izašli živi jer dečku u X5-ici toliko se žurilo da je kroz zavoj prošao kao da je cesta samo njegova.

Toliko nas je 'impresionirao' da smo na pet minuta stali, kako bi se oporavili od šoka. Dakle, već prvog dana, shvatili smo da nema ležerne vožnje po Rusiji.

Odlazak iz Zelenogorska u St. Peterburg, jer bila bi šteta biti u blizini takvog grada a ne obići ga, bila je nova avantura. Međutim, kako nismo imali baš puno manevarskog prostora zbog drugih obveza, jedini dan kada smo mogli ići u razgledavanje, poklopio se baš s utakmicom Rusije i Egipte, koja se igrala baš u St. Peterburgu.I nepotrebno je reći da je na ulicama vladao kaos. Širi centar grada bio je zatvoren jer mase su se slijevale u Fan Zonu, pa strancima, poput nas, koji po prvi put ulaze u St. Peterburg prisjelo je sve.

Na ulicama gužva, a vozni park izgleda kao da je pola grada u srodstvu s predsjednikom Putinom ili milijarderom Abramovičem.

I tko zna koliko bi stajali u koloni, da se u jednom trenutku nije ukazalo slobodno parkirno mjesto, do kojeg smo mogli samo grubim prometnim prekršajem. Preko dvije pune linije, presjekli smo traku i zauzeli mjesto. Policajci koji su nas vidjeli samo su se nasmijali, pa smo napokon odahnuli. I krenuli na dvije noge u razgledavanje kišom okupanog St. Peterburga.

Povratak u hotel, u Zelenogorsk bio je puno ležerniji, jer ulice su bile prazne s obzirom na to da su svi u to vrijeme bili pred TV ekranima.

Potom je uslijedio odlazak u Njižni Novgorod, do kojeg smo ipak - krenuli zrakoplovom. Bila je to ujedno prilika da doživimo vožnju čuvenim ruskim taksijima. Nema ih puno, jer i ovdje postoje vozači 'Ubera', ali i oni koji prevoze putnike putem aplikacije 'Yandrex'. Ni među njima nije prijateljski odnos kao s taksistima i 'Uberovcima', jer na aerodromu smo svjedočili mrkim pogledima vozača s kojima smo ušli u pregovore.

Na izlazu s parkinga dočekala nas je maketa MIG-a, zaštitnog znaka ovog grada, ali i siluete grada koje su puno sličnije Rusiji kakvu smo zamišljali. Jednolični stambeni blokovi, raskopane okolne ulice. I vozni park star 20, 30 godina - u kojima prednjače Lade, Moskviči, Volge.

Ima i zapadnoeuropskih marki, baš kao 'Japanaca' i 'Koreanaca', ali dojam s ulica ovog grada puno je ugodniji nego iz St. Peterburga. Istina, gužve nisu ništa manje, ali kao da vozači ipak malo više paze jedni na druge. Možda i iz razloga što bi danas bilo teško naći dijelove za njihove 'oldtimere'.

Pridodamo li tome uvjerljivu pobjedu Hrvatske nad Argentinom, jednostavno smo dobili poriv da na sljedeću utakmicu Hrvatske u ovom gradu, a bit će to u osmini finala, krenemo automobilom.

S time da se moram ispričati domaćima, jer na putu prema Nižnji Novgorodu, a između St. Peterburga i Moskev, sasvim slučajno i mimo svih navigacija, 'naletjeli' smo na sutocestu. I pazite sad, vožnju od dobrih 350 kilometara, platili smo 660 rubalja, što je cca 66 kuna. I usporedite to s cijenama naših autocesta... Doduše, jedino što smo na tih 350 kilometara vidjlei tek jedan objekt, a klasičnih benzicksih stanica nema. Imaju velike spremnike s gorivom, naravno i 'pištoljem', ali sami točite tek kada uplatite koliko želite goriva.

Razlog takvoj odluci je i činjenica da se hrvatska nogometna reprezentacija, nakon utakmice osmine finala više ne vraća u svoju staru bazu, odnosno daleko na zapad Rusije, pa nam je za Dalićem i ekipom jednostavnije juriti ovim našim sjajnim automobilom.