Samo deset golova zabila je reprezentacija u sedam kvalifikacijskih susreta. 'Deset u osam', kaže izbornik računajući i sinoćnji prijateljski ogled s Portugalcima, što nam prosjek svodi na 1,25 po utakmici. Izuzetno mršavo: s takvom učinkovitošću doista možemo biti sretni s brojem bodova koje smo dosad osvojili, a pogotovo kad imamo na umu kakvi su to golovi bili. Sjetimo se, primjerice, Rakitićevog protiv Makedonije ili Lovrenovog protiv Walesa – iskreno govoreći, oba su bili poprilični 'krumpiri', ali oba su donijela i vitalne pobjede na gostovanjima.

Doista nije nužno ovaj učinak potkrijepiti detaljnim statistikama, jer svi mi koji smo gledali reprezentaciju u ovim kvalifikacijama jasno smo vidjeli u čemu je stvar: Hrvatska zabija iz prekida, iz suparničkih grešaka, na sreću i na silu. Što je najvažnije, nije stvar ni u tome da naši strijelci previše promašuju – izuzevši osječki susret s Walesom, kad smo gol gostiju doista zasuli udarcima od kojih su se samo dva našli u mreži, nismo stvorili ni previše prilika.

Već jako dugo živimo u iluziji da je najjači dio naše momčadi napad – što uopće nije istina. Imamo Mandžukića, koji je napadač svjetske klase samo i jedino ako se njegovi potencijali koriste na pravi način, kao što je to slučaj u Bayernu; veterana Olića, koji ogromne nedostatke u tehnici nadoknađuje nadljudskom borbenošću i trkom; imamo lukavog i nepredvidivog Eduarda, koji premalo igra u klubu. Jelavić i Kalinić već su mjesecima u katastrofalnoj formi, a usto su i obojica prilično staromodni centarfori koji najviše pružaju kad su leđima okrenuti golu i koji ne mogu ponuditi puno više u drugim elementima nogometne igre.

Valjda i svaki površni pratitelj nogometa zna da imati veći broj napadača u momčadi ne znači nužno i ofenzivniju igru. Oni ne dolaze u prilike sami od sebe ili po Duhu Svetom; netko te šanse mora i stvoriti, jer napadačke su akcije u pravilu rezultat truda, postavljanja i igre loptom cijele momčadi. Iako Hrvatska ima nekoliko vrlo kreativnih veznih igrača, u ovim se kvalifikacijama uopće nismo nagledali kombinatorike u sredini niti proigravanja koja stvaraju prilike za gol.

Razloga za to je više, a jedan od njih svakako je taj što u sredini gotovo uvijek imamo igrača manje od suparnika. Može se reći da je – više-manje klasični – raspored 4-4-2 koji Štimac koristi zastarjeli sustav, iako to ne znači da ga treba odbaciti niti da se i njime ne može doći do željenih rezultata. Stvar je samo u tome da je kroz tu formaciju bitno teže razviti protočnu igru i uspostaviti dominaciju kad većina momčadi protiv kojih smo igrali ili protiv kojih ćemo igrati ima petoricu u vezi, odnosno trojicu u sredini prema našoj dvojici.

Izbornik to sigurno razumije, ali načini na koje pokušava riješiti taj problem su vrlo upitni. Pridodavanje napadača u vezu je dobro rješenje ako će vršiti agresivni presing na loptu, no u tome moraju imati podršku ostatka momčadi, jer presing se vrši kolektivno. Veliko je pitanje imamo li mi odgovarajuće igrače za to i može li ih se zajedno uvježbati u ograničenom vremenu koje izbornik ima na raspolaganju. Ne možemo ne spomenuti i onu vječnu sumnju koja Štimca prati još od imenovanja – imaju li on i njegov stručni stožer dovoljno taktičkog znanja za nešto tako složeno?

Nadalje, izostavljanje klasičnog defenzivnog veznog i njegovo zamjenjivanje još jednim kreativcem izbornik zove 'oplemenjivanjem' igre. No jedan je Luka Modrić, koji i defenzivne i ofenzivne zadatke može obavljati na visokoj razini. Ostali naši veznjaci to naprosto ne mogu, a očekivati to od njih ima dvojaki negativni učinak na igru: ne samo što smo tada propusniji kroz sredinu, nego i izostanak nekoga poput Vukojevića zapravo ograničava Modrićevu kreativnost, jer uz ili iza sebe nema pravog 'osigurača' pa se (barem nesvjesno) fokusira na jednostavnija rješenja, igru s manje rizika i izlazaka prema naprijed.

Onda se događa da u ofenzivnom dijelu sredine često nastaje rupa koju pokušavaju popuniti bočni/krilni veznjaci poput Rakitića i Perišića. Budući da je većina njihovog kretanja usmjerena prema unutra, odnosno horizontalno, igra gubi na okomitosti – što znači da je njihova sposobnost igranja presinga smanjena, kao i ofenzivna prijetnja preko krila. Bočni braniči onda često moraju pokrivati ogromni upražnjeni prostor uz aut liniju, proigravati i nabacivati u sredinu. Možda su Srnini centaršutevi izgubili na preciznosti, ali uzmimo u obzir i da ih kapetan često upućuje nakon što je prethodno pretrčao po 50 i više metara...

Ne smijemo izgubiti iz vida realna ograničenja u igračkom kadru – na nekim pozicijama možda nikad naprosto nećemo imati uistinu kvalitetna rješenja, koliko god ih se trudili naći ili izmisliti. Međutim, dojam je da napretka na terenu neće biti sve dok se ne odustane od sustava koji Štimac forsira tijekom kvalifikacija. Pri tome ne moramo izmišljati toplu vodu i pokušavati s prelaskom na trojicu u obrani – igračima nepoznati sustav zahtijeva ozbiljno vrijeme za uvježbavanje, vrijeme koje izbornik nema, pa bi takav eksperiment mogao rezultirati još gorim posljedicama.

Već u susretu s Portugalom, iako je utakmica bila prijateljska, a sastavi eksperimentalni, vidjeli smo neke pozitivne naznake. Možda je pretjerano reći da je bilo više smislenih akcija i igre nego u ogledima s Walesom i Škotskom zajedno, ali nije ni daleko od istine. 4-2-3-1, kojim danas igra velika većina kvalitetnih momčadi, vjerojatno je najfleksibilniji postojeći sustav, koji se vrlo lako transformira u 4-4-2, 4-3-3 ili nešto treće. U njemu nije problem naći mjesta za dodatnog napadača – bilo na krilu, bilo iza špice – ako se za to ukaže potreba. Osim toga, on je i našim igračima najpoznatiji, jer igrali su ga prethodno u reprezentaciji, većina ga igra i u klubovima.

Povratak na sustav s dodatnim igračem u sredini, s defenzivnim veznim 'osiguračem', oslobodio bi kreativne potencijale naših veznjaka, uspostavio bolju ravnotežu i pokrivenost prostora te gotovo sigurno lakše doveo do prave igre – one koja donosi golove.