Dinamo i Rijeka jako su se mučili da trkom pariraju svojim europskim suparnicima, što su priznala i oba trenera. Zašto je to problem, zašto naši ne bi mogli trčati jednako koliko i Austrijanci ili Nijemci?
'Imam takav profil igrača koji ne mogu izdržati ovakav ritam', prošlog je tjedna mrtav-hladan izjavio Krunoslav Jurčić poslije Dinamovog poraza od Austrije. Takvo priznanje iz usta u tom trenutku još uvijek glavnog trenera zvučalo je zapravo prilično šokantno, iako su mnogi i sami već ranije bili toga svjesni, drugima je možda otvorilo oči.
Matjaž Kek je nakon sjajne, velikim trudom izborene, ali i dosta sretne riječke pobjede nad Stuttgartom rekao: 'Igrači su dali sve od sebe, premda su na kraju padali od umora.' Na Kantridi je već poslije tridesetak minuta utakmice bilo vidljivo koliko se domaći muče da bi izdržali u visokom ritmu koji su im gosti nametnuli.
Kad u dva dana treneri dvaju naših 'europskih' klubova kažu da njihovi igrači imaju problema s fizičkom stranom igre, moramo se upitati – a zašto? U čemu je problem, zbog čega nisu u stanju trkački se nositi sa svojim suparnicima? Nije li visoki ritam jedna od glavnih karakteristika suvremenog nogometa, nešto bez čega ne ide? Zašto bi hrvatski klubovi zaostajali u nečemu toliko, zapravo, banalnom kao što je fizička sprema?
Odgovor je vjerojatno složeniji nego što se na prvu čini. Najprije, Rijeka je još imala (barem za tu utakmicu) kredibilno opravdanje da joj trojica igrača (Škarabot, Kvržić i Benko) zbog problema s ozljedama nisu bili sto posto spremni, a Stuttgart doista jest jedna od najbolje fizički pripremljenih momčadi trkački jako zahtjevne Bundeslige. Dinamo nema ništa slično tome, a igrao je protiv momčadi koja je po svemu na papiru slabija od njega – pa kako onda Austria može, a 'modri' ne?
Floskule o germanskoj trci i organizaciji samo su zastarjeli stereotipi koji nemaju puno veze sa stvarnošću. Uostalom, zašto Slaveni, Latini ili Afrikanci ne bi mogli trčati i biti disciplinirani jednako kao i Germani? Ili – zašto bi mogli kad igraju u jednoj nogometnoj kulturi, odnosno zemlji, a ne bi kad su u drugoj? U multikulturalnom svijetu takva pitanja nema smisla ni postavljati.
Vrhunske igrače odlikuje to što su i pri punom trku u stanju kontrolirati loptu, izvesti dribling, kvalitetno nabacivanje, dodavanje ili šut, to što imaju sposobnost 'ponavljanja', odnosno višestrukog izvođenja tih radnji pri visokom tempu. Naravno, takvo što je rijetkost u MAXtv Prvoj ligi, u kojoj vrhunskih igrača nema, jer takve jači i bogatiji europski klubovi brzo razgrabe. Ima tek onih mladih koji će to u bližoj budućnosti postati.
Međutim, ni Rijeka ni Dinamo nisu sastavljeni od takvih igrača. Zvučat će grubo, ali Rijeka je u neku ruku B-reprezentacija domaće lige, u kojoj igraju oni koji nisu dovoljno dobri za Dinamo niti da se prodaju u inozemstvo. Kod Dinama je slično, samo za stupanj više: njegov 'bazen' nije domaća liga, nego cijeli svijet – točnije, ono što mu agenti i suradnici iz njega 'izvade' i predoče. Ali Dinamo iz inozemstva ne dovodi pojačanja stara 18-20 godina, željna dokazivanja i razvoja, nego gotove igrače iza kojih su već godine igranja na određenoj razini: Addy i Pinto su 23-godišnjaci, Junior će uskoro navršiti 25, a Soudani 26. U tim godinama već je u pravilu posve izvjesno tko je igrač za visoke domete, a tko nije. Jasno je i zašto će veliki klubovi istresti puste milijune za Jedvaja i Halilovića, a devet godina starijeg Sammira nitko neće.
Nisu ni Rijekini ni Dinamovi prvotimci loši igrači, daleko od toga. No većini njih, pogotovo ofenzivcima koji su uvijek na većoj cijeni i teško je naći kvalitetu za mali novac, nešto nedostaje da bi bili klase za europski nogomet – najčešće su ti nedostaci upravo u domeni trkačkih sposobnosti i defenzivne igre. Na razini liga petice presing je postao obveza, a brzina i trka prevladavajući su fetiši. Da, svi vole tehnički vješte igrače, ali samo ako mogu zadržati visoku razinu tehničke igre i pri žestokom ritmu utakmice. Budimo iskreni – i u Rijeci i u Dinamu po nekoliko je igrača koji nisu ni blizu tome. A čim u momčadi imate i samo jednog koji ne može dovoljno trčati i(li) koji ne obavlja svoje defenzivne zadaće, drugi ga moraju pokrivati i još više se umarati.
U našem podneblju uvijek je bilo kreativnih veznjaka: njima se uvijek pridavala velika važnost, a romantičari ih i danas zovu 'šmekerima'. No nogometaši poput Alispahića, Sharbinija, Husejinovića i Sammira su sirotinjski fantasiste – svi u srednjim dvadesetim godinama života, nisu i nikad neće uspjeti u nekom ozbiljnijem europskom klubu. Nije to slučajno. Ti igrači rade razliku na domaćoj sceni, ali na razini više mogu ponuditi tek pokoji kvalitetni individualni potez nauštrb 'obvezne' igre, a gotovo uvijek bivaju zamijenjeni sredinom drugog poluvremena jer nemaju dovoljno snage za cijelu utakmicu u visokom ritmu. Prošlog europskog tjedna Husejinović je izašao u 62, Sharbini u 61, a Alispahić u 69. minuti.
Možda je nepravedno izdvojiti samo ove igrače jer nisu jedini koji muku muče s trkom, ali u njihovom dijelu terena taj je nedostatak najprimjetniji. Ili prijenos lopte ide izuzetno sporo, pa suparnik nema puno problema s blokiranjem sredine (Dinamo), ili se sredina često preskače, čemu pogoduje uski i kratki teren na kojem akcije ponekad sliče fliperu (Rijeka).
Svaki klub mora u svojoj politici selekcije donijeti odluku o ravnoteži između kreacije i fizikalija. I Dinamo i Rijeka koriste trkače kako bi pokrili leđa kreativcima, ali problem nastaje ako se od ovih drugih previše očekuje, odnosno kad se misli da ti igrači svojom individualnom kvalitetom i 'vicom' mogu riješiti utakmicu. Da, mogu dati neku odlučujuću loptu ili sami zabiti, ali u jačim će utakmicama momčad na drugom kraju ispaštati zbog njih ako nisu posve trkački spremni. To bi trebao biti ukalkulirani rizik s obzirom na realne kadrovske mogućnosti kluba.
S druge strane, momčad poput bečke Austrije možda nema toliko kreativnog talenta, ali bilo bi posve krivo i nepošteno proglasiti je 'radničkom'. Vidjeli smo da Bjelica favorizira igru finih prizemnih dodavanja: u igri njegove ekipe bilo je puno više vica i lijepih poteza nego u Dinamovoj, a oba pogotka pala su iz igre, iz akcija. Ali temelj takve igre ipak je dril, dobra fizička sprema svih igrača i njihova uigranost, organiziranost. Po tome je Austria bolja od Dinama, iako pojedinačno možda ima nešto slabije igrače. Pitanje je može li se i maksimirske i riječke 'šmekere' organizirati u takav sustav gdje će golove davati igra, a ne individualni potezi? U svakom slučaju, trebalo bi se moći više nego što je to sada slučaj – i Rijeka je tu na dobrom putu, dok Dinamo dosad baš i nije bio.
Žele li se uspješnije nositi s europskim klubovima, naši bi klubovi morali bi i kroz selekciju i kroz trening favorizirati trku i automatizam. Jačem od sebe naprosto je lakše suprotstaviti se energijom i izdržljivošću nego tehnikom, fintama i vicem - karakteristikama kojih će suparnik ionako uvijek imati više, jer može kupiti bolje igrače.
