A riječ je o Cortezu, analitičaru s portala Tribina.hr, koji je na iznimno lijep i emotivan način dočarao zašto je i na koji način, nogomet i dalje njegov ljubav. Iako je priča stara skoro tjedan dana, ona je bezvremenska. Prenosimo je u cijelosti:

'Svaki čovjek ima nešto u životu što ga tjera dalje, daje mu snagu za novi dan, motivira da bude jak, nešto ga inspirira i kad mu je najteže podiže s tla. Obitelj i prijatelji su najčešća inspiracija i podrška. No, neke male stvari, nešto izvan tog kruga je ona jagoda na torti, nešto što ti diže dlake na koži, nerijetko izmami i suze na oči koje ni ne želiš sakriti.

Nogomet. Nekome zadnja stvar na svijetu, meni skoro pa najvažnija. Ovaj tjedan sam pogotovo bio na 'iglama'. Igra se uzvrat Kupa, radni je dan, srijeda, 19h početak utakmice. Iako imam po papirima neiskorištenog G.O. za jedno 6 mjeseci ležanja, kad si zaposlen u privatnoj firmi, tko te pita. Uvijek je nešto hitno, uvijek treba još 'barem' to, uvijek treba ostati još malo, doći u subotu 'ako je ikako moguće'... Poučen svim prijašnjim 'NE' odgovorima na zahtjeve za ranijim odlaskom s posla, slobodnim danima, pribjegnuo sam jedinom mogućem (i logičnom) rješenju -.laži! Posljednjih godina ni ne spominjem na poslu nogomet. Kolege ne prate, a što je najvažnije, šef je totalno nezainteresiran. Taj ni ne zna da je trava zelena, lopta okrugla, a kamoli što je zaleđe.

I tako ja u utorak oko podneva na poslu 'dobijem' nagle želučane smetnje. Odem u pol sata 5 puta na WC, sve se nešto vučem, svi me gledaju, šef zabrinut. Naravno, ne za mene, već... Ne da se on, ali se ne dam ni ja. Šesti odlazak, tj. povratak je bio dobitni. Zabrinut da se ne bi i ostali zarazili od 'nepoznatog virusa' i da se ne bi to zakompliciralo i prouzročilo moje dulje odsustvo s posla, šalje me doma i daje dva dana slobodnog!!!! Bem te darežljiva...Uz poruku da ozdravim i liječim se kako najbolje znam. E pa znam ja najbolji lijek! Lijek za 10-satno tlačenje 6 dana u tjednu. Pula!

Kada si sa svojih 30 i kusur godina najmlađi u ekipi, dovoljno lud, ali ne najluđi, kada tvoji prijatelji razmišljaju isto, kada se većina snašla na slične načine kod svojih robovlasnika, onda znaš da će ti taj dan biti 'Onaj' dan, da ćeš dobiti snage i volje za ponovno ustajanje i vraćanje u kolotečinu života, života u Agro Republici, borbi sa T-nešto operaterima, bombardiranjem s TV-a da kupiš baš te tablete jer će ti one pomoći kod tih i tih bolova...

Samim ulaskom u kombi bilo mi je bolje. Dok smo se vozili prema tunelu i pred njim vidjeli gužvu, a na izlazu nas zaustavila policija poradi popisa, i to ženskog spola, tako lijepa da je to neopisivo, znao sam da je to taj dan. Iako mi je utakmica bila bitna, ostavio sam glas na tribini, meni je ovo bila neka vrsta duhovne obnove. Čista pozitiva oko tebe, čak nije bilo ni nekog verbalnog vrijeđanja, pjesma, i sve to začinjeno pobjedom tvog kluba. A onda povratak. Najimpresivniji dio je bio kroz tunel. Ispred nas busevi, nepregledna kolona automobila i svi trube kroz njega. Osjetiš emocije, a kada izađeš iz tunela, baciš pogled udesno... E hebi ga... Skoro je ponoć, a ispod tebe sjaje svijetla tvoga grada, i iako te nije bilo samo par sati u njemu, ti si van sebe, doživiš nešto što ne mogu opisati...Tada je prvi put nastao muk u kombiju, i kao je bio mrak, znam, jednostavno znam, svima su se zamaglile oči. Emocije...hebena stvar.

To je onaj mali dio vremena, mali trenutak koji je samo tvoj, gdje te zaboli neka stvar i za vlast i za poreze, za Mamiće, filijale, pokradene i darivane, crne i crvene. Gledaš u daljinu a tijelo se puni, puni snagom i voljom. Zaboraviš da ti je mob prazan jer su te zvali svi znani koji nisu išli u Pulu da izvijestiš, jer u Hrvata na državnoj dalekovidnici nema nogometa, a Sarajevo-Željezničar je po nas bitniji i zanimljiviji susret. Naravno, nakon Dinamo-Slaven. Dolaziš doma, pališ komp, listaš portale, i osjetiš kako sva ona snaga koju si skupio odlazi. Sve neke crne vijesti, problemi, začinjeni isfrustriranim komentarima likova skrivenih iza raznoraznih nickova, koji i dalje gledaju tko gdje živi, i po tome zaključuje kakav je čovjek. Gasim komp, odlazim u sobe svoje djece, iako već satima spavaju, gledam ih, po pusa za mirnu noć i spavanac. A ja ću sanjati tko zna što...vjerovatno ludog šefa, mada bi više volio svoju Rijeku sa peharom u ruci, ostalo na snovima ili ne. A možda mi u san dođe i ona policajka na izlazu iz tunela…