Prošlog vikenda, odnosno samo dva dana prije 39. rođendana, Ivan Ljubičić mogao je upaliti svjećice i slaviti još jedan svoj veliki uspjeh.

Naime, do polufinala jednog od najjačih svjetskih turnira stigao je njegov štićenik Borna Ćorić, a s druge strane bio je još jedan njegov učenik, najbolji tenisač svijeta Roger Federer. I to na turniru koji je bio posljednji, ali i najvredniji što ga je Ljubičić osvojio u dugoj i bogatoj karijeri - turniru iz serije Masters 1000 u kalifornijskom Indian Wellsu. Ljubičić je uživao u tom trenutku kao u vrijeme kada je bio igrač jer je i sam bio svjestan svoje uloge.

Pobjeda je pripala iskusnijem i još uvijek boljem Švicarcu, ali i dala naznake da će Ćorić, kojeg mnogi uspoređuju s još jednim velikanom, Novakom Đokovićem, pod menadžerskom palicom Ivana Ljubičića dohvatiti teniske visine. Jer otkad je Ćorić početkom godine došao Ljubičiću, koji ga vodi i usmjerava kroz karijeru te mu je osigurao i suradnju s Riccardom Piattijem i Robertom Širolom, uzlet mladog tenisača iz Zagreba je evidentan. A tko zna kakav bi rast bio da se Ljubo primi i trenerske funkcije...

Ivan Ljubičić 19. ožujka proslavio je dakle 39. rođendan, a rođen je 1979. godine u Banjoj Luci. Otac Marko, majka Hazira i tri godine stariji brat Vladimir, koji se bavio nogometom, utjecali su na Ivana te se već kao devetogodišnjak primio tenisa, a prvi tenisač kojeg je Ljubo pratio preko TV ekrana, odnosno koji ga je impresionirao bio je neprikosnoveni Stefan Edberg.

Doduše, početak treniranja s devet godina mnogi bi smatrali prekasnim, ali Ljubičić je brzo i lako upijao teniske lekcije i uspio je nadoknaditi zaostatke. Tom su napretku pripomogli i privatni sati, a prvi naslov pobjednika osvojio je u rodnom gradu, u kojem je osvojio turnir tenisača do 12 godina uz jednu zanimljivost - zbog zanoktice morao je držati reket s četiri prsta.

Prvi pehar osvojio je 1990. godine u Prijedoru, na prvenstvu BiH, gdje je igrao završnicu u kojoj je izgubio od Mirka Pehara, ljutog protivnika u ranim danima karijere. Prvi rezultat međunarodnog karaktera ostvario je na turniru u Beogradu te je postao pobjednik Rucanor Cupa, zaradivši 1500 njemačkih maraka. Bila je to prva Ivanova zarada na turnirima. Utrošena je na zlatni lančić, koji je za uspomenu zasjao oko njegova vrata.

Bijeg iz rodne Banje Luke

Tim pobjedama uvjerio je oca Marka da bi tenis mogao biti dobitna kombinacija, a što je još važnije, Ivan je shvatio da bez izuzetnog truda i treninga uspjeh neće doći. I što je još važnije, više ga nitko nije morao tjerati na treniranje jer - bio je pravi profesionalac iako je imao tek 12, 13 godina.

U to vrijeme na prostoru BiH osjetilo se da se nešto 'kuha', a nepunu godinu kasnije sve je rezultiralo ratom. U svibnju 1992. godine Ljubičićevi roditelji odlučili su napustiti Banju Luku. Nažalost, otac Marko nije mogao izaći iz grada. Ivan se s majkom i bratom našao u autobusu koji je samo žene i djecu vozio u zračnu luku, u kojoj je čekao zrakoplov za let prema Beogradu. Majka Hazira je plakala, znajući da je to definitivan odlazak. Putovanje do zračne luke bilo je teško, s puno plača i nekoliko zaustavljanja na barikadama. Zrakoplov je sletio u Beograd oko deset sati ujutro, a nakon cijelog dana provedenog na autobusnom kolodvoru, na kojem su Ivan i brat poslušali očev savjet da majku ne ostavljaju samu, u ponoć se preko Mađarske krenulo prema Sloveniji. Autobus je zastao na granici jer zbog registarskih oznaka nije mogao ući u Sloveniju. Obitelj Ljubičić je granicu prešla pješice, ukrcala se u drugi autobus te krenula prema Ljubljani, u kojoj su ostali tjedan dana, dok se nije u Rijeci priredio smještaj za njih. Poslije mjesec dana u Rijeci Ljubičići su završili u Opatiji, u hotelu Astoria, s ostalim prognanicima. Ivan se nije žalio, a nedostajao mu je jedino otac. Mogao je igrati tenis, parove s veteranima u opatijskom klubu, iskoristiti ljeto za kupanje. Tenis mu tada ipak nije bio prioritet i trenirao je samo povremeno, uz trenera Branka Picula.

Povratak u Rijeku, selidba u Italiju i važna odluka - igrati za Hrvatsku

Nakon šest teških mjeseci razdvojenosti, za kojih su samo nekoliko puta uspjeli čuti vijesti o ocu, obitelj se u studenom 1992. konačno našla na okupu i iz Opatije preselila opet u Rijeku.

Ali nije dugo ostali zajedno. Naime, u travnju 1993. godine Ivan, s još nekolicinom izbjeglih bosanskih igrača, prihvaća poziv Carla Brucciera, predsjednika talijanskog kluba Le Pleiadi u Montcalieriju pored Torina. Tamo je proveo gotovo tri godine, za koje je mnogo puta rekao da su ga usmjerile, odnosno pomogle mu u odrastanju i kao čovjeka i kao tenisača.

Kada je stigao u Torino, Ivan nije znao ni riječi talijanskog, nije dobio igračku karticu koja bi mu omogućila predstavljanje kluba na turnirima i jedino čemu se mogao okrenuti bio je trening. Šest igrača i dvije igračice bili su smješteni unutar kluba, iz kojeg Ivan prvih mjeseci gotovo i nije izlazio, a većinu sati provodio je na terenu.

Dva igrača ubrzo su otišla u SAD jer je klub, koji ih je dobro primio, brinuo se da svi imaju smještaj i hranu, imao i financijskih problema. Ivanu je trener bio Mirza Hrnjadović, s kojim je i došao u Italiju, a s njim je radio i Andrea Taragni.

U tim danima samoće Ivan je donio važnu odluku - igrat će za Hrvatsku. Ubrzo je postao prvak Hrvatske u konkurenciji do 16 godina i to upravo u Rijeci 1995. godine. Iste godine osvojio je na Istarskoj rivijeri prve ATP bodove, a kao prvi igrač juniorske reprezentacije Hrvatske osvojio je Europsko dvoransko prvenstvo do 16 godina. Vrhunac je pak bio kada je sa Željkom Krajanom osvojio neslužbeno svjetsko prvenstvo do 16. godine - Orange Bowl.

'Nije bilo lako u svim tim godinama djetinjstva. Cijelog života imat ću posljedice drugačijeg toka života u odnosu na druge. Nisam baš imao puno opcija kada se moralo odlučivati što ću raditi u životu. Ispalo je pozitivno, ne mogu se žaliti, ali toliko je tenisača koji nisu uspjeli', svojevremeno je rekao Ivan Ljubičić.

U Rijeci mu se dogodila i ljubav života

Naravno, te teške dane, od izbjeglištva, perioda odrastanja bez oca, a potom i odlaska u Italiju, Ivan je uspio lakše prebroditi jer je uz sebe imao Aidu.

Bila je to ljubav iz školskih klupa, koju je lijepo opisala gospođa Ljubičić, danas majka dvoje djece, sina Leonarda i kćerke Zare.

'Upoznali smo se u osnovnoj školi, a pred kraj srednje započeli smo vezu. Bilo je puno odvojenosti, ali cijelo vrijeme smo bili u kontaktu i prisutni jedan drugome u životu. Mislim da nas je ta odvojenost na neki način i spojila, jer da smo bili stalno zajedno, možda veza ne bi uspjela. Zašto? Zato što nitko nije ispaštao. Ja sam odradila svoj faks, družila se s prijateljicama, izlazila... Nedostajali smo si, ali smo živjeli svoje živote. Naravno, nikad nismo iskorištavali slobodu na način na koji bi to partneru moglo zasmetati ili povrijediti ga, no to i nije bilo teško s obzirom da ni Ivan ni ja nismo takvi. Uostalom, koja je šansa da će se netko prepoznati u tako mladoj dobi i da će uspjeti održati vezu?'

Bila je Aida velika potpora Ivanu Ljubičiću, s tribina je slavila brojne pobjede, proživljavala poraze, ali i upoznala život tenisača, koji ne čine samo skupocjeni hoteli, putovanja i glamur. Koliko je to teško i naporno, najbolje može osjetiti upravo - žena tenisača.

'Dizanje u šest sati, trening, doručak, pa opet trening. Da, naporno je, ali opet ima puno težih stvari u životu pa bi bilo nezahvalno žaliti se. I dan danas svim tenisačima skidam kapu, jer to koliko oni rade, koliko se fizički i psihički moraju dati u taj posao - ne znam bih li ja to mogla. To su zaista moderni gladijatori', opisala je Ivanova supruga Aida u intervjuu za Novi list te otkrila po čemu se on razlikovao od drugih igrača.

'Mnogi se tenisači ponašaju na terenu sasvim drukčije. Izvan terena su sasvim mirni i staloženi, a na terenu se svađaju sa sucima, sami sa sobom i protivnicima... Mislim da je to zato što pod pritiskom nema više laganja, ponašaš se instinktivno, izlazi ono pravo iz tebe. I to je to, to zvuči nevjerojatno, ali to je Ivan. Što je veći pritisak, to je Ivan mirniji. Ljudi misle da je dosadan, ali meni, kao koleriku, to je fascinantno! Takav je i u životu, savršeno funkcionira pod pritiskom. Njegov trener Riccardo i ja šalili smo se da ćemo sad, kad je prestao igrati, morati smisliti neki pritisak kako bi mogao nastaviti uspješno funkcionirati.'

Nova Ljubičićeva selidba

Taman kako je počinjala Ljubičićeva veza s Aidom obitelj je 1996. godine još jednom spakirala stvari i promijenila adresu stanovanja. Iz Rijeke su se preselili u Zagreb, a Ivan je postao član Mladosti. Na juniorskim ITF turnirima imao je sve više uspjeha, osvojio je naslov u Prattu, a potom stigao do najvećeg juniorskog uspjeha, odnosno finala Wimbledona, u kojem je poražen od Bjelorusa Volčkova. Sljedeće godine postao je drugi junior svijeta, a prepoznali su to i sponzori pa je Ivan osim od HTS-a dio novca dobio od tvrtke Pro Serve, što je kasnije trebao vratiti.

U proljeće 1997. godine uspostavljeni su prvi kontakti s Riccardom Piattijem. Ivan je počeo raditi s talijanskim trenerom, koji je imao velik utjecaj na razvoj njegove igre. Ali u početku nije baš sve štimalo.

'Nisam shvatio što Riccardo traži od mene. Do tada sam igrao na instinkt i bilo je dobro. No Riccardo me počeo učiti neka teniska pravila za koja nisam znao. Završio sam godinu na slabijem mjestu nego prethodnu. Nije bilo panike, samo sam bio razočaran. Znao sam da je problem samo u meni.'

Prijelomna 1999. godina i pobjeda protiv prvog tenisača svijeta

Seriju odličnih rezultata započeo je na dva futuresa u Zagrebu, na kojima je nanizao deset pobjeda. Prije toga Ivan je odigrao dva u Engleskoj, na kojima nije bilo previše uspjeha i samopouzdanje mu je bilo na dnu. No serija je krenula s Kunjicinom, s kojim je trenirao, jer Rus je bio također jedan od štićenika Piattija. Sve se posložilo, ne samo u Zagrebu, nakon kojeg je Ivan otišao na challenger u Besancon. Zapamtit će tako Francusku jer je Besancon značio prvi naslov na challengerima. Osvojio ga je iz - kvalifikacija. Dogurao je do 18 pobjeda u nizu, još je dvije dodao u kvalifikacijama ATP turnira u Casablanci. U trećem kolu stigao je kraj, jači je bio Juan Carlos Ferrero, Španjolac koji je stigao sa satelita, gdje je osvojio sva četiri turnira, a pet godina kasnije postao je pobjednik Roland Garrosa i prvi tenisač svijeta.

'Nisam se tada uopće pripremio za zemlju i poslije prvog susreta u Casablanci uhvatili su me grčevi', prisjetio se Ivan.

Monte Carlo bila je sljedeća velika stanica. Zahvaljujući Francuzu Nicolasu Escudeu, koji se nije pojavio, Ivan je upao u kvalifikacije tadašnjeg turnira Super 9 (danas Masters Series) te pobijedio Argentinca Callerija i Rusa Čerkasova, probivši se u glavni turnir, na kojem je stigao i do prvih pobjeda protiv uglednih tenisača. U prvom je kolu pobijedio Andrija Medvedeva, u drugom Jevgenija Kafeljnikova (6:1, 6:2) i otprilike tjedan dana kasnije postao - prvi tenisač svijeta.

Uz Francusku, dakle, vežu ga divne uspomene, jer tamo je 2001. godine izborio prvi ATP naslov. U Lyonu je osvojio 800.000 dolara vrijedan ATP turnir. Na putu do naslova Ivan je pobijedio Gustava Kuertena, Gastona Gaudija, Marata Safina i na kraju Younesa El Aynaouija. Nakon Lyona prvi put ušao je među 30 najboljih tenisača svijeta, a dan kasnije osvanuo je na 29. mjestu.

No do sljedećeg ATP naslova Ljubičić je čekao četiri godine.

Porazi u finalima od Rogera Federera

Prije nego spomenemo naslove vrijedi izdvojiti podatak da je u toj godini igrao još u šest finala. A u tri je gubio od svojeg današnjeg učenika Rogera Federera. Bili su to turniri u Dohi, Rotterdamu i Dubaiju.

Godine 2005. uzeo je dva naslova, u Beču i Metzu, a osvojio ih je u listopadu. Potom je početkom 2006. uzeo još dva naslova (Chennai i Zagreb), što mu je u svibnju te godine donijelo i najbolji plasman karijere. Bio je treći igrač svijeta. Te 2006. godine stigao je i do četvrtfinala Australian Opena, odnosno polufinala Roland Garrosa, što mu je bio i najveći uspjeh na Grand Slam turnirima.

Godinu je zaokružio obranom naslova u Beču, a sljedeće godine pridodao je još dva ATP naslova, u Dohi i Hetrogenboschu. Godine 2009. Ljubičić je osvojio još jedan turnir. Bilo je to opet u Francuskoj, a mjesto sreće ponovno je bio Lyon.

Svoju blistavu karijeru Ljubičić je zaokružio naslovom u Indian Wellsu 2010. godine, što mu je bio najvredniji naslov u pojedinačnoj konkurenciji.

No kada biste pitali Ljubičića koji mu je još trofej poseban, svakako bi to bio naslov pobjednika Davis Cupa, osvojen 2005. godine u Bratislavi protiv Slovačke. U ožujku 2005. postao je tek deveti igrač u povijesti koji je u Svjetskoj skupini Davis Cupa osvojio sva tri boda za svoju zemlju, a to je napravio protiv zemlje koja je najviše u povijesti osvajala taj pehar, SAD-a.

'Davis Cup donosi drugačiji naboj u odnosu na turnire. Ako je tenisač visoko rangiran, Davis Cup može ponekad smetati u rasporedu. Malo mi je čudno što tada u blizini nema Riccarda, ali u napornoj sezoni nije loše odvojiti dva tjedna za reprezentaciju, pogotovo kada ima uspjeha. Imao sam sreću što sam protiv Amerikanaca bio u dobroj formi. U Davis Cupu ne ovisiš samo o sebi, moraš se prilagoditi ekipi. Dvaput smo dogurali do četvrtfinala, s krnjom ekipom, s ozlijeđenim Goranom Ivaniševićem, koji je polako na odlasku. No došao je Mario Ančić, sada je tu i Marin Čilić. Imamo igrače za sve podloge', rekao je tada Ljubičić, davši naslutiti i konačni uspjeh.

Godine 2012., nakon poraza u Monte Carlu od Ivana Dodiga, Ljubičić je prekinuo karijeru s deset pojedinačnih naslova, uz 12 finala i s preko deset milijuna dolara osvojenih od turnirskih nagrada.

Naravno, svjestan da mu je tenis u životu dao sve, Ljubičić se želio odužiti na isti način. Bio je član Uprave direktora ATP-a, tijela koje donosi sve odluke u Asocijaciji teniskih profesionalaca, a u rad se uključio još za vrijeme igračke karijere. U toj je organizaciji bio predstavnik igrača. I dok je trebao spavati, jer se pripremao za nove dvoboje, čelnici ATP-a bi na drugom kraju svijeta imali sastanke, a Ljubičić bi, umjesto u krevetu, vrijeme provodio na telefonskoj liniji.

'Želio bih da tenis bude još bolji'

'Uzet ću malo vremena za razmišljanje, ali volio bih pomoći tenisu, a još ćemo vidjeti na koji način. Želio bih da ovaj sport bude još bolji', izjavio je odmah poslije okončanja karijere, a šest godina kasnije potvrđuje se da je imao jasnu viziju. Danas je menadžer, trener najboljeg tenisača svih vremena Rogera Federera i televizijski komentator. Zbog tog profesionalnog odnosa s najboljim tenisačem svijeta intervjue ne smije davati, ali u jednom se trenutku otvorio kolegi Zlatku Horvatu, dugogodišnjem prijatelju, 'riječkoj vezi' koja ga je pratila od juniorskih dana.

'Želio sam neki smjer nakon teniske karijere, ali da će se posložiti ovako kako se posložilo, to ne možeš kontrolirati. Kad igraš, imaš stvari pod kontrolom, ali kad ne igraš, onda više ne kontroliraš sve. Meni se dogodilo da su me, kad sam izašao s terena nakon posljednjeg meča, a još se nisam doslovce ni oprostio, već zvali s talijanskog Skya. Bili su zainteresirani za suradnju jer su imali jaku žensku ekipu, ali muška je bila tanja. Pozvali su me u Milano na razgovor. Sve je krenulo u stilu 'idemo probati' i vidjeti odgovara li nam to. To je bila prva priča. Jako mi se svidjela i bila je jako uspješna jer mi se u Italiji činilo da sam bio puno popularniji tada kao dio Skya nego kao igrač. Sada me nekako svojataju, kao da sam njihov, jer Talijani uvijek vole kad je nešto njihovo. Ta je priča sada na čekanju dok radim s Rogerom jer te dvije stvari nisu kompatibilne.'

Osim komentiranjem, Ljubičić se bavi menadžerstvom. Osnovao je tvrtku Sporting Advantage Monaco, a prvi je kod njega stigao Tomaš Berdych.

'S Tomašom sam napravio nekoliko stvari. Svidjelo mu se i proširili smo priču, ali se nisam vidio kao agenta. Više sam imao viziju stvoriti firmu, agenciju, okupiti ljude, ali ideja je bila koncentracija na mlađe igrače. Ta se pak priča usporila zbog trenerskog posla koji je 2013. krenuo s Milošem Raonićem. Dok sam radio s njim, paralelno sam razvijao te priče. Nisam ih osobno direktno radio, ali sam ih razvijao. Onog trenutka kad sam počeo raditi s Rogerom Sky je stavljen na čekanje, a menadžersku ekipu sam proširio da ne moram osobno investirati vrijeme. Naravno da se uključim u slučaju velikih projekata, ali ekipa je sada sama, firma ide sama i ja radim stvari koje me najviše raduju, a to je razvijanje mladih igrača. Imamo pristojnu ekipu i velike talente s kojima radimo.'

Samo da ponovimo još jednom, u toj ekipi mladih igrača sada je i 20-godišnji Borna Ćorić. No za razliku od trenera u nekim drugim sportovima, Ljubičić voli uključiti velik broj hrvatskih stručnjaka. Trenirajući Miloša Raonića, dao je priliku riječkom kondicijskom treneru Daliboru Široli, a kod Berdycha angažirana je hrvatska šestorka, počevši od kondicijskog trenera Azuza Simcicha.

'Moj način razmišljanja je da za igrače s kojima radim moram napraviti maksimalno sve kako bi bili uspješni, štogod to značilo. Zvati Piattija za rad s Raonićem, proširiti ekipu za Berdyha, pomoći Romeu Ajdukoviću oko Duje... Idem u startu s idejom da igrači moraju imati sve najbolje moguće što mogu imati. Volim se okružiti ljudima kojima vjerujem, koji su profesionalni i kvalitetni. To je sve, stvar je jednostavna', pojasnio je Ljubičić, a onda i otkrio kako je još jednoj hrvatskoj teniskoj legendi Goranu Ivaniševiću, nakon njegova prekida suradnje s Čilićem, pomogao da dođe do Berdycha.

'Kad sam čuo da je Goran prekinuo suradnju s Marinom, zvao sam ga isti čas da vidim bi li radio s Tomašom. Mislio sam da stvar može biti zanimljiva. Oni su se dogovorili, stvar je krenula i ja se više ne petljam. S Tomašom u životu nisam progovorio o tenisu. Zato to može funkcionirati jer se zna tko što radi i stvari su strukturirane tako da nema kaosa i pomutnje.'

Eto, takav je Ljubičić. Spreman pomoći svima jer ga je život naučio na najteže. A čim trenira najboljeg tenisača svijeta - kristalno je jasno da zna kako to znanje i iskustvo i prenijeti.