Iza Igora Cvitanovića duga je i uspješna nogometna karijera, tijekom koje je igrao za Osijek, Dinamo, Varteks, Real Sociedad, japansku Shimizu i kao vrhunac - hrvatsku nogometnu reprezentaciju.

Danas 49-godišnji Cvitanović na listi strijelaca hrvatskog prvoligaškog nogometa na visokom je drugom mjestu svih vremena, sa 126 postignutih golova, odnosno 20 manje od prvog Davora Vugrineca, ali i 15 više od trećeg Joška Popovića.

Prvi nogometni koraci u rodnom Osijeku i strogi otac

Rođeni Osječanin Cvitanović započeo je nogometnu karijeru u NK Osijek, u kojem je igrao za sve mlađe dobne kategorije, od dvije kategorije pionira do dvije juniorske kategorije. Prve treninge pamti kao da su bili jučer...

'U to vrijeme nije bilo kadetskih momčadi, već su pioniri bili podijeljeni u dvije kategorije, baš kao i juniori. A sa 16 godina još sam uvijek bio igrač Osijeka u juniorskoj selekciji', prisjetio se svojih nogometnih početaka Cvitanović.

U to je vrijeme, osim nogometnih treninga, uredno pohađao srednju pedagošku školu. Nije mu bilo lako paralelno gurati nogomet i školu, ali je bez problema maturirao.

'Da, bila je to srednja pedagoška škola. Moram priznati, nisam bio nekakav odlikaš, ali sam imao dobre ocjene, ispunjavao sve svoje obveze. Moram priznati da su i roditelji jako pazili kakav sam u školi, odnosno da je ne zapustim. Posebno tata. Čim bih dobio neku slabiju ocjenu, odmah mi je branio ići na treninge, a znate kako to pada klincu koji se nečim ozbiljno želi baviti. Odmah se dodatno primiš učenja, samo da što prije popraviš ocjenu i što prije se vratiš treninzima.'

Volio je matematiku, a plan B je bio da postane profesor tjelesnog odgoja

A koji su vam predmeti bili draži, odnosno koji mrskiji?

'Matematika mi je išla jako dobro, ali nisam je pretjerano učio. Najviše sam volio zemljopis i povijest, dok su mi kemija i biologija bili manje dragi predmeti.'

Jeste li imali kakvu viziju - da se ne bavite nogometom, čime biste zarađivali za život?

'Iskreno, škola mi je bila plan B, odnosno osigurač ako mi nogometna karijera ne krene u pravom smjeru. Razmišljao sam o tome da bih nakon srednje škole, koju sam završio u Osijeku, upisao DIF (op.a., današnji Kineziološki fakultet) te postao profesor tjelesnog odgoja', kazao nam je Cvitanović te je došavši u Zagreb, točnije prelaskom u Dinamo 1989. godine, napravio taj iskorak u karijeri i posvetio se jedino nogometu. Postao je profesionalac koji je od nogometa počeo jako dobro živjeti...

Iz današnje perspektive, kakav biste savjet dali 16-godišnjacima, posebice mladima koji se bave sportom, ali i maštaju o karijerama i velikoj zaradi?

'Teško je dijeliti savjete, jer znate kakva su djeca u tim godinama, kada ulaze ili su već u pubertetu. Ono što je najvažnije naglasiti jest da u toj dobi iza djeteta treba stajati cijela obitelj. Ona mu mora biti podrška, pravilno ga usmjeravati. I voditi ka željenom cilju. Ako je dijete sa 16 godina već dio nekog prvoligaškog kluba, onda ima solidnu perspektivu nešto i napraviti. Govorim to iz perspektive nogometaša. Ali i tu treba biti oprezan, jer u toj dobi oko mladih igrača već se okupljaju menadžeri, koji mogu jako puno pomoći, ali i odmoći', dao je zlata vrijedan savjet Cvitanović mladim sportašima, ali i njihovim roditeljima.

Kad sam imao 16... Lekcija samome sebi i poruka roditeljima

A što bi Igor iz ovog vremena savjetovao Igoru kao 16-godišnjaku?

'Još više rada, popravljati nedostatke, ali koje kao 16-godišnje dijete niti ne primjećujemo. Dakle puno više treninga, usredotočenosti, žrtvovanja. Jer koliko god da si talentiran, bez stručnog rada i podrške teško je danas uspjeti.'

Danas često čujemo da i roditelji imaju prevelika očekivanja i nerealne ambicije.

'Ima svega, apsolutno! Jer u naše vrijeme roditelji nisu bili toliko uključeni, nisu nas pratili po treninzima, nisu išli na utakmice. Prošla su ta vremena. Ali prošla su i vremena u kojima su dječaci u trenerima vidjeli bogove koje su slušali. Jer danas su od trenera, nažalost, važniji direktori i predsjednici klubova. I zato ta djeca više ne shvaćaju ozbiljno svoje učitelje i trenere, a oni su ti koji djecu uče sportu.'

Koliko današnje vrijeme, u smislu tehnologije, šteti, odnosno pomaže sportašima te dobi?

'Vremena se mijenjaju, tehnologije se mijenjaju. I baš sam čitao izjavu trenera Bjelice uoči gostovanja Dinama u Osijeku, u kojem je pokazao na kojem se vanjskom igralištu igralo. I sjetio sam se svojih dana. Jer i ja sam na igralištu provodio jako puno vremena. Više nego u školi ili na treninzima. U to vrijeme nije bilo mobitela, nisi se ni s kim dogovarao porukama, već smo se svi okupljali na igralištu jer si znao da ćeš tamo uvijek nekoga naći. No vrijeme je danas takvo kakvo je, ali i u ovom se dijete može posvetiti samo sebi da bude kvalitetnije i bolje', zaključio je Igor Cvitanović.