U jednoj dugo neviđenoj atmosferi, odigran je veliki, najveći, derbi hrvatskog nogometa, a ono što je viđeno definitivno zaslužuje prolaznu ocjenu, pa i više od toga. Dva nedokazana trenera su pokazala ono najbolje što obje momčadi imaju, nije se štedjelo, odmaralo niti taktiziralo previše. Video sažetak derbija možete vidjeti OVDJE.

Dinamo pokazao mnoge stare boljke

Prvo Dinamo. Unatoč najavama da se mora odmoriti od sjedenja na klupi tijekom Copa Americe, Angelo Henriquez je zaigrao od prve minute što možda više govori o stanju Dinamovog napada nego o spremnosti Čileanca. Unatoč odličnim krilima, Dinamo i dalje ima veliki problem špice napada, a očito je da je igra koncipirana da napadača mora biti, niti Zoki niti Krznar očito nisu pobornici lažnih devetki i sličnog. U takvoj postavi Henriquez je, u biti i jedina opcija, vjera u talente očito nije velika ili su oni još nespremniji od igrača koji je u pogonu bez odmora cijelo ljeto. Bilo kako bilo, od napadača Dinamo nije puno dobio, Henriquez je odigrao točno onako kako bi se očekivalo od igrača za kojeg je najavljivano da sigurno propušta derbi zbog nespremnosti.

Ono što smo i u takvoj Henriquezovoj igri mogli saznati je da je Dinamo u velikim problemima ako igra sa igračem manje u špici. Dinamova momčad nema mobilnost, uigranost i hitrinu da sa više igrača koji se priključuju iz drugog plana kompenzira indisponiranost svoje prve špice, a nema niti motorike za vratiti se unatrag i pokriti obrambene pozicije kada krila i veznjaci odu naprijed. Bez prvog igrača napada koji će čuvati loptu dok se Modri ne dotegle do napada i koji će pritiskati obranu dok se ostali igrači ne poslože iza, Dinamo je u velikim problemima čak i sa napadački neambicioznim Hajdukom, a kamoli sa nekim europskim takmacom. I dok se mobilnost i hitrina teško mogu priučiti, gotovo je nevjerojatno da ova Dinamova momčad koja je naokupu sa sitnim izmjenama već treću godinu ne može stvoriti ništa što bi ličilo na uigranu, automatiziranu igru koja brzom loptom kompenzira manjak brzine igrača.

Bekovi su i dalje potpuno stihijski uključeni u igru što znači da Pinto po vlastitom nahođenju kreće naprijed kad misli da treba, a ne kad igra tako diktira, a Pivarić krene naprijed dva puta po poluvremenu, a i to je bolje da ne krene nakon što izvede akciju. Krila i veznjaci gotovo da ne surađuju, sve je prepušteno individualnim rješenjima Pjace i Soudanija i iako se radi o dva najbolja Dinamova igrača s loptom, to teško može proći protiv protivnika koji se organizirano brani i to u dvostrukom bloku bez puno ispadanja igrača. S takvom igrom Dinamo je Hajduku stvorio samo nekoliko poluprigoda u 90 minuta koje se teško mogu zvati izrađenim akcijama, a jedini gol je djelo čiste individualne klase Pjace koji se prošetao obranom i Soudanijevog ubacivanja na napadačko mjesto, tamo gdje je Henriquez trebao biti cijelu utakmicu, a nije bio.

Hajdukova fizička sprema je problem

Hajduk je od početka utakmice igrao onako kako je i morao ako želi dobar rezultat. Bilo kakvo jače otvaranje ili preuzimanje rizika bi vjerojatno bilo pogubno, dvostruki blok je bio jedino rješenje za umrtviti Dinamov napad i stvoriti nervozu u modroj igri. Iako je pohvalno da se klub orijentira mladima, ova utakmica je pokazala kako na ključnim mjestima u momčadi puno znače malo iskusniji i fizički razvijeniji igrači.

Jefferson, iako anonimac, odigrao je svoju rolu gotovo savršeno, držao je emersonovski sredinu terena i omogućavao taktički lošijim Baliću i Caktašu da slobodnije dišu i da pokušavaju naći prostora za razviti igru. Na koncu, Caktaš je dobio prostora za doći na povratnu loptu za gol baš zato jer Jefferson drži leđa svim igračima kada se ode naprijed. To je taj tip igrača koji Hajduku nedostaje još od kad su prodali nedokazanog Radoševića, a s obzirom na očito kakvo-takvo iskustvo i fizičku snagu Jefferson je vjerojatno za ovakav Hajduk puno vrijedniji od bilo kojeg talentiranog klinca kojeg se može prodati za nekoliko milijuna eura. Jeffersona se nikad neće prodati za veliki novac, ali njegova vrijednost je ta da će olakšati posao Baliću i Caktašu da budu primjetniji na terenu, pridonose više rezultatu te time sami postaju bolji igrači i dižu svoju cijenu za budućnost.

Boljka jučerašnje igre Hajduka je između ostalog bio i Andrija Balić, koji nije bio na razini kakva bi trebala da budu opasniji po gol. Vezna linija je fino funkcionirala obrambeno, ali kad se lopta osvojila nije bilo Balića da finim odigravanjima priprema šanse. Nekoliko lopti je podijelio, ali puno više mogućnosti se nudilo, a Roguljić i Vlašić su imali dosta mjesta po bokovima. Dinamovi bekovi su ih čuvali jako plašljivo, ali prava lopta nikada nije stigla. Ne treba tu samo kriviti Balića, treba pohvaliti i Ademija koji je dovoljno dobro ugušio Balića i odsjekao ga od igre, a pohvala za tako mladog igrača je da Dinamov kapetan praktički igra 'flastera' na jednom tinejdžeru.

Ohadza je osvježenje za napad Hajduka, igrač koji može snagom i tehnikom zadržati loptu, čak i malo driblati i ima fini osjećaj za igru. Nismo dobili prilike vidjeti kako se snalazi u nekakavim gol prilikama, ali ono što je pokazao u prvom poluvremenu je za jako dobru ocjenu, Ohandza je tip igrača koji je jako koristan u igri kad mladi, talentirani, ali fizički slabašni igrači vode igru, on im služi kao svojesvrsno sklonište za loptu, njemu se daje lopta dok se mladići ne rašire terenom i pripreme za nalete. Ono što je očiti problem kod tamnoputog napadača je fizička spremnost, u drugom dijelu je strašno pao u igri i prema kraju utakmice je izgledao više kao kandidat za umjetno disanje nego napadač koji može biti prijetnja. S obzirom da je Hajduk u napornom ritmu utakmica odmah od starta sezone teško da će uskoro biti prostora za podizanje njegove spreme, nekako ga se mora trpiti i pokrivati dok ne prođu europski ispiti, a kad Hajduk uđe u ritam jedne utakmice tjedno jedan od imperativa je Ohadzu dovesti u bolje stanje. Tada Hajduk ima iznimno korisnog napadača koji će raditi one oko sebe boljima.

Iako je utakmica završila neodlučeno što je vjerojatno i najpoštenije, postoji pobjednik nakon 90 minuta na Maksimiru, a on se zove - hrvatski nogomet. Pune tribine Maksimira su nešto na što se zaboravilo da postoji, a posljednji puta kada je Dinamo napunio Tribine ovako, a da navijač nije dobio dres i čips za dolazak, Ante Ćorić je imao 7-8 godina i vjerojatno o tome zna samo iz priča starijih. Tada, ali i sad...